Asterix, Obelix i naš strah od kaosa

Asterix i Obelix poznaju samo jedan strah: da im se nebo sruši na glavu.

Naravno, izrečeno s dozom humora, jer njihova je neustrašivost gotovo legendarna. U tom imaginarnom svijetu omiljeni Gali posjeduju nadljudsku snagu zahvaljujući čarobnom napitku druida Panoramixa. Rimljani, divlje životinje i najnevjerojatnije opasnosti nisu im ni do koljena. Ipak, ta apsurdna misao – da im se nebo sruši na glavu – ironično otkriva dublju univerzalnu istinu: strah od kaosa. Podsjeća nas koliko je naše osjećanje sigurnosti krhko, koliko se lako može urušiti kada nas zateknu sile koje ne možemo kontrolirati.

No, dok nas Asterix i Obelix podsjećaju da strah može biti i komičan, stvarni svijet često nije tako blag. Povijest je ispunjena “propovjednicima straha”, onima koji su spremni iskoristiti ljudsku nesigurnost kako bi zavladali njihovim umovima. Od starih lažnih proroka propasti do suvremenih političkih pa čak i crkvenih manipulatora, strah postaje oruđe moći, a kaos sredstvo kontrole. No, Biblija nam daje drukčiji odgovor – ona strah ne koristi, već ga razbija. U knjizi proroka Izaije čitamo: „Ne boj se, jer ja sam s tobom; ne plaši se, jer ja sam tvoj Bog. Ja te krijepim, pomažem ti i podupirem te svojom pobjedničkom desnicom“ (Izaija 41,10). To nije samo obećanje, već savez. Bog nije diktator koji manipulira našim slabostima; on je saveznik koji ih preobražava.

Ali što učiniti kada se taj savez čini dalekim? Isusove riječi u Markovu evanđelju unose nelagodu: „U one dane, poslije te nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetliti; zvijezde će padati s neba“ (Mk 13,24-25). Ova apokaliptična slika nije samo kozmička fantastika, već univerzalni simbol: kriza sigurnosti, gubitak temelja. Klimatski ekstremi, prirodne katastrofe i društveni kaos danas nam nisu strani. Ove slike nisu prijetnje, već upozorenja – ne da se povučemo u strah, već da krenemo naprijed s razumijevanjem i povjerenjem.

I tu dolazimo do srži. Postoje dvije vrste straha. Jedan je onaj koji nas vodi k oprezu, introspekciji i djelovanju. Drugi je onaj koji nas paralizira, koji nas zatvara u histeriju i gura u ruke onih koji žele zavladati našim umovima. Isus nas poziva da prepoznamo razliku. Ove krize nisu kazna, već znakovi – prilike da preispitamo svoje prioritete, da shvatimo gdje smo slabi i gdje možemo biti jači. To nije poziv na fatalizam, već na povjerenje – ne samo u Boga, već i u vlastitu sposobnost da oblikujemo bolje sutra.

Kao što se Asterix i Obelix zapravo nikada ne trebaju bojati da će im se nebo srušiti na glavu, tako ni mi ne trebamo robovati strahu koji nas odvaja od djelovanja. Čak i kada se čini da je sve izgubljeno, Bog nas podsjeća da njegova riječ ostaje. I nije to samo riječ utjehe, već i izazov: da budemo oni koji će svijet učiniti boljim. Svijet možda neće uvijek slijediti naše planove, ali sigurnost Božje prisutnosti daje nam snagu i hrabrost da nadvladamo kaos – ne izbjegavajući ga, već ga oblikujući u red i nadu.