Magnus Striet: Oprostio sam se od klasičnog učenja o otkupljenju

Vjerovanje iznosi najvažnije sadržaje kršćanske vjere. Vjernici ga izgovaraju već gotovo 1700 godina – često toliko rutinski da o njegovu sadržaju ni ne razmišljaju.

Što nam te drevne formulacije danas mogu reći? Freiburški fundamentalni teolog Magnus Striet u svojoj novoj knjizi pokušava protumačiti Vjerovanje u kontekstu našeg vremena te u intervjuu govori o središnjim člancima tog vjerovanja.

Profesore Striet, Vjerovanje je nastalo u četvrtom stoljeću. Kakav je bio kontekst tadašnjeg vremena?

Striet: Sljedeće godine obilježava se velika obljetnica – 1 700 godina od Nicejskog sabora. Treba biti svjestan da tada uopće nije bilo jasno što čini srž kršćanske vjere koja se brzo širila Rimskim Carstvom. Koje značenje ima osoba Isusa? Što znači biti kršten? Što znači biti otkupljen? Saborski oci pokušali su formulirati izraze koji do danas predstavljaju svojevrsni „minimalni konsenzus“ kršćanske vjere. No, ni to nije lišeno kontroverzi.

 Koji su središnji temelji vjere u Vjerovanju?

Ključna izjava glasi: Bog je sam postao čovjekom; Isus, Sin, istobitan s Ocem. Ova je formulacija rezultat žestokih teoloških rasprava. Međutim, čini mi se da se ovo osnovno uvjerenje u suvremenom vremenu ponovno razvodnilo.

Kako dolazite do tog dojma?

Crkve se danas previše bave same sobom i vlastitim skandalima koje su same proizvele. Ključna teološka pitanja jedva da se raspravljaju. Također, snažni antropocentrizam kršćanske vjere izaziva nelagodu: može li se ozbiljno vjerovati da je Bog, nakon 13,8 milijardi godina starosti svemira, postao čovjek kako bi se kao čovjek obratio ljudima? Sumnja razdire. Čovjek se u beskonačnom svemiru čini tek kao nevažna sporedna pojava. Istovremeno, prema našim saznanjima, barem na Zemlji, čovjek je jedini oblik života koji može djelovati vođen razumom.

 U svojoj knjizi želite aktualizirati Vjerovanje za suvremeno vrijeme. Kako, na primjer, interpretirati izjavu o Bogu kao „stvoritelju neba i zemlje“?

Da bi se mogla promišljati apsolutna Božja sloboda, rana Crkva se odlučila govoriti o tzv. stvaranju iz ničega. Svijet postoji samo zato što ga je Bog htio. Moderna astrofizika polazi od toga da je Velikom prasku prethodilo stanje vakuuma – ali to nije bilo “ništa”. Naprotiv, taj je vakuum bio nezamisliva gustoća energije. Teološko je pitanje može li se Bog smjestiti u odnos prema tom vakuumu, a da ostane slobodni stvoritelj. Slobodni Bog, kako ga i sama Biblija predstavlja, izraz je ljudske čežnje jer samo slobodni Bog može biti zainteresiran za čovjeka.

 Kako interpretirate ideju da je Isus, kao Sin Božji, umro na križu umjesto nas?

Jasno se distanciram od klasične soteriologije, odnosno učenja da je Bog morao umrijeti na križu kako bi otkupio ljudske grijehe. Ali bilo bi predivno kada bi Bog od samog početka imao volju da, u trenutku kada se u svemiru pojavi život sličan njemu, taj život podijeli s njim i stupi s njim u odnos. Za mene je to temeljna poruka Božića: Bog riskira sve kako bi pridobio svoje slobodno biće za sebe i kako bi bio Bog za njega, za čovjeka.

U Vjerovanju postoje i druge izjave koje danas kod vjernika izazivaju sumnje, poput one o uskrsnuću i Duhu Svetome.

Ove godine obilježava se 300. rođendan Immanuela Kanta. Kant je govorio da onaj tko govori o Bogu i vjeri mora imati “iskrenost” da “neprikriveno prizna svoje sumnje”. Doista, vjera koja se nikada nije suočila sa sumnjama mora se zapitati je li se izolirala od pitanja koja se stoljećima postavljaju. To se posebno odnosi na srž kršćanske vjere – vjeru u uskrsnuće. U toj vjeri izražava se nada da Bog ne samo da je uskrsnuo Raspetoga u novi život, već i obećanje da nijednog čovjeka neće zauvijek prepustiti ponoru smrti. To je, uistinu, veličanstvena vjera.

A što je s Duhom Svetim?

Govor o Duhu Svetome možda je najkompliciraniji od svih. Ja ga razumijem kao Božju prisutnost u svijetu, društvu i socijalnim odnosima. Tko se poziva na Duha Svetoga, mora se orijentirati prema povijesnom Isusu, Židovu iz Nazareta, i onome što je on proklamirao kao Duh Božji. Nije riječ prvenstveno o kultnom štovanju Boga, već o pravdi u društvenim odnosima, kako bi oni na rubu društva dobili više života – što odgovara trajnoj prisutnosti čovjekoljubivog Boga.

S obzirom na promjenu u vjeri, je li moguće da će se Vjerovanje izmijeniti ili dopuniti, kao što je bio slučaj s „Filioque“?

Trenutno to ne vidim. Također, ne smatram da je to nužno. Mnogo je važnije pitanje može li se vjerovati u ono što Vjerovanje iznosi. Oslanjati se na Učiteljstvo koje misli da može autoritativno nametnuti doktrine smatram iluzornim. Ako Crkve u budućnosti žele zadržati više od pukog funkcionalnog zajedništva, poput sportskih klubova ili karnevalskih društava, morat će jasnije artikulirati svoj ključni identitet.

U svojoj knjizi spominjete filozofa Hansa Blumenberga. Kakva je njegova povezanost s Vjerovanjem?

Hans Blumenberg jedan je od najzanimljivijih intelektualaca 20. stoljeća. Njegova majka bila je Židovka, a otac katolik. Kao polužidov, jedva je izbjegao nacistima. Nakon opsežnih studija klasične metafizičko-teološke tradicije srednjeg vijeka, u pedesetima se razvio u agnostika i jednog od najžešćih kritičara tradicionalne kršćanske teologije. Posebno ga je iritiralo pitanje teodiceje. Što možemo reći o Bogu koji može sve – čak i omogućiti bezgrešno začeće – ali dopušta Auschwitz? Blumenberga sam u svojoj knjizi odabrao kao sugovornika kako bih ispitao može li se vjerovanje interpretirati i u svjetlu njegovih pitanja.

Gabriele Höfling / katholisch.de