Krist Kralj: Moć koja služi, a ne manipulira

Današnja svetkovina Krista Kralja nosi u sebi politički pečat.

Utemeljena 1925. godine, u vrijeme pada autokratskih režima i uspona sekularizma, ona je bila odgovor pape Pija XI. na svijet koji je, činilo se, krenuo rušiti temelje kršćanskog identiteta. Ipak, povijest nas uči da su kraljevstva, koliko god veličanstvena na prvi pogled, često imala sklonost urušavanju pod težinom vlastite moći. Aleksandrovo carstvo, Rimsko Carstvo, “Sveto Rimsko Carstvo njemačkog naroda” – sva su obećavala besmrtnost, a na kraju se urušila poput kula od karata. Treći Reich, koji je sebe proglasio nasljednikom tih ideala, u dvanaest je godina uspio postati carstvo nasilja i smrti, oduzimajući milijune ljudskih života.

Povijest je jasno pokazala: savez religije i politike rijetko je donosio pravdu i mir, već češće spaljene gradove, križarske ratove i ušutkane neistomišljenike. Nerado se prisjećamo spaljivanja i proganjanja „nevjernika“ samo zato što eto nisu vjerovali kako su neki smatrali da treba. Takva carstva nisu propala zato što su bila previše ambiciozna, već zato što su zaboravila na ono ljudsko, na srž života koja ne može opstati pod čizmom moći.

Kristovo kraljevstvo, međutim, nije carstvo ovog svijeta. Isusov ideal ne oslanja se na vojske niti na političke saveze. On ne treba sjaj prijestolja, niti pompe krunidbe. Njegova je vlast unutarnja – kraljevstvo u kojem je ljudsko dostojanstvo nepovredivo. Za Platona, kralj je simbol mudrosti, onaj koji poznaje padove i uspone ljudske egzistencije. U tom grčkom duhu evanđelisti opisuju Isusa – čovjeka koji tek na križu postaje pravi kralj. Njegovo kraljevstvo nije politički entitet, već unutarnja stvarnost, dostojanstvo koje nitko ne može oduzeti.

No, valja se vratiti kontekstu njegova vremena. U okupiranoj Palestini riječ „kralj“ bila je politički nabojena. Razgovor između Isusa i Poncija Pilata nije bio običan susret. Pilat, predstavnik moći i zakona, pita: „Jesi li ti židovski kralj?“ Pitanje nije nevino; ono otkriva strah Rima pred mogućim buntovnicima. Isus odgovara: „Da, ja sam kralj. Ali moje kraljevstvo nije od ovog svijeta.“ Pilat, uvjetovan političkom logikom, ne razumije ove riječi. Isusova vizija vlasti, koja se temelji na poniznosti i služenju, za njega je neshvatljiva. U tom trenutku sudaraju se dva svijeta – Pilatov svijet hladne birokracije i interesa i Isusov svijet otpora manipulaciji i nasilju.

Kada ovu temu preslikamo u naše vrijeme, teško je ne osvrnuti se na zloupotrebu moći unutar same Crkve. Moć, poput opasne droge, može izopačiti i one najbolje među nama. Crkvene vlasti često su koristile svoj autoritet kako bi ušutkale kritičke glasove, a mnogi su osjetili strogoću provincijala, biskupa, pa čak i papa – samo zato što su se usuđivali dovesti u pitanje ustaljene norme. Gdje je u svemu tome Kristovo kraljevstvo? Gdje je u tim potezima prostor za onu unutarnju stvarnost ljubavi i služenja, koju Isus predstavlja?

Današnja svetkovina nije samo poziv na razmišljanje o teološkoj dimenziji kraljevstva. Ona je poziv na introspekciju – kako za religijske, tako i za političke vlastodršce. Krist Kralj nije slika prijestolja s kojeg se izdaju naredbe, već slika križa koji podsjeća na cijenu ljudskog dostojanstva. Svatko tko drži vlast, bilo crkvenu, bilo svjetovnu, mora se pitati: Je li moja moć sredstvo služenja ili oružje manipulacije?

Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ali izaziva svaki autoritet ovoga svijeta da se preispita, da se uzdrma iz letargije samodopadnosti. Kraljevstvu koje Isus propovijeda ne treba pompa, nego poniznost; ono ne traži podanike, nego braću i sestre. Današnji dan neka nas podsjeti da se vlast, bilo gdje i bilo kada, mora staviti u službu dobra. Samo u takvom djelovanju možemo pronaći nadu za pravedniji i čovječniji svijet.