Advent: put kroz tamu do svjetla

Zanimljivo je kako došašće, to vrijeme iščekivanja i nade, započinje biblijskim pričama o katastrofama, tami i apokalipsi.

Zar nije paradoksalno da put prema Svjetlu započinje u najdubljoj tmini? Kao da nas tekstovi žele šokirati, izbaciti iz ravnoteže, prisiliti da se suočimo s nečim što u svakodnevnom životu izbjegavamo. Ipak, iza tog mračnog uvoda krije se dublja, paradoksalno utješna poruka. Riječ “apokalipsa”, toliko opterećena slikama kraja, uništenja i kaosa, zapravo znači “otkrivanje” ili “podizanje vela”. To nije kraj, već početak – trenutak kada se ono skriveno iznenada pokazuje u punom svjetlu, bilo ono lijepo ili ružno.

No, takva otkrivanja rijetko dolaze postupno ili nježno. Najčešće nas zaskoče, nenajavljeno, u trenucima krize. To su oni neizbježni sudari s vlastitom krhkošću, s istinama koje ne želimo vidjeti. Prije tri godine, suočio sam se sa svojom “apokalipsom”. Dvoje bliskih poznanika, u kratkom razmaku, oduzelo si je život. Njihov iznenadni odlazak nije bio samo gubitak, već i poziv na introspekciju. Njihov odlazak otvorio je pitanja koja sam dugo izbjegavao. Pitanja na koja nisam bio spreman.

Kao da me život, u svom neumoljivom ritmu, nije htio poštedjeti. Dok sam još pokušavao shvatiti smisao jednog gubitka, našao sam se licem u lice s još jednim iskušenjem.

Susreo sam ženu koja je bila u terminalnoj fazi bolesti. Bila je mlada, uspješna i lijepa – barem prema mjerilima izvana. Ta riječ, “izvana”, često je krinka za ono što ne želimo vidjeti iznutra. Iznutra je bila slomljena, ogorčena na sebe i na svijet. Imala je sve što bi se smatralo “uspjehom” u našem svijetu: karijeru, status, materijalnu sigurnost. Ali živjela je sama, u tišini svojih boli.

Pitala me ima li Boga. Nisam joj mogao ponuditi jednostavan odgovor. “Nadam se,” rekao sam. Pitala je ima li života nakon smrti. Ponovno sam morao priznati da ne znam. Njezina frustracija mojom nesigurnošću bila je očita: “Pa ti ništa ne znaš. Zašto si onda uopće dolazio?” Pogledao sam je i rekao ono jedino što sam tada znao: “Da ne moraš biti sama.”

U tom trenutku suze su prekinule zid šutnje, a riječi su potekle – priče o traumama iz djetinjstva, nasilju, osjećaju izdaje. Imao sam osjećaj da je po prvi i posljednji put dobila priliku ispričati svoju priču nekome tko je bio spreman slušati, bez osude, bez prekidanja i bez nepotrebnog pametovanja. Umrla je pola sata kasnije. Mislim da je otišla u miru jer je, napokon, osjetila da je njezin glas vrijedan slušanja.

Za mene su ti trenuci bili početak jednog teškog razdoblja. Tama, o kojoj sam prije samo čitao, sada je postala stvarnost – ne neka apstraktna, knjiška tama, nego ona koja ti se uvuče pod kožu i zasjeni svaki tračak svjetla. Molitve, nekoć moje sidro, sada su odjekivale prazninom, izgubljene u prostoru bez odgovora. Bio sam prisiljen suočiti se sam sa sobom. S onim nepoznatim dijelovima vlastite duše koji su me iznutra razarali.
No, iz te tame izašao sam bogatiji za jednu novu spoznaju. Tek kad sami osjetimo onu duboku tamu, možemo uistinu razumjeti one koji se u njoj nađu. Ponekad ne možemo ponuditi odgovore ili riješiti njihove boli. Ali možemo biti prisutni. Slušati. Ponekad je upravo ta prisutnost dovoljan podsjetnik da se, čak i kroz tamu, može nazrijeti svjetlo.

Advent nas upravo poziva prepoznati tamu – i onu u nama i onu oko nas. To nije samo vrijeme fritula i kuhanog vina. To je poziv na introspekciju, na suočavanje s vlastitim nesigurnostima i strahovima. Jer Božić, prema kršćanskom razumijevanju, simbolizira dolazak Svjetla. Ne u svijet savršenih, nego u svijet slomljenih, ranjenih, u svijet ispunjen tamom i boli.

Na kraju, Advent nas podsjeća na jedno ključno pitanje: jesmo li spremni slušati? Ne samo riječi, nego i tišinu onih koji nas okružuju. Jer ponekad, upravo kroz slušanje, možemo pomoći drugima pronaći ono svjetlo koje su izgubili – i u tom procesu, možda, pronaći i vlastito.

Želim nam svima blagoslovljen Advent – vrijeme u kojem ćemo pronaći hrabrost pogledati u vlastitu nutrinu i vjerovati da se, negdje u njoj, doista nalazi svjetlo.