Crkva i slobodni zidari

Odnos između Crkve i slobodnih zidara oduvijek je bio konfliktan, a masonsko udruženje više je puta bilo osuđivano. Do danas status katoličkih masona nije u potpunosti razjašnjen, što povremeno dovodi do iznenađenja.

Masonerija – taj pojam mnogima priziva slike tajanstvenog i utjecajnog muškog bratstva. Kada su u pitanju Crkva i masoni, čini se da je sukob neizbježan, jer je papa Klement XII. osudio masonsko udruženje nepunih 20 godina nakon osnutka prve velike lože 1717. godine u Londonu. Stoljećima se smatralo “neprijateljskim prema Crkvi,” a stari Zakonik kanonskog prava iz 1917. zabranjivao je članstvo u masonima pod prijetnjom automatske ekskomunikacije. Prema istom zakoniku, bilo je zabranjeno crkveno pokopati masone, slaviti misu za njih ili čak posjedovati knjige o masonstvu.

Uz takvo odbacivanje, može iznenaditi kada dođe do dijaloga bez predrasuda ili čak donacija masona Crkvi. Primjerice, kada su prošle godine gradski monasi iz “Lože svetog Benedikta” u Hannoveru pripremili podcast u kojem benediktinac mirno raspravlja s dvojicom masona iz svog grada. Ili kada je loža poklonila mramorni izvor crkvi sv. Mihaela u Hamburgu – u znak zahvalnosti što su jubilarnu proslavu 275. obljetnice najstarije njemačke lože mogli održati u toj evangeličkoj crkvi. Ovog srijede tri masonske lože i jedna ženska loža iz Aachena donirale su 2.000 eura kanoniku Manfredu von Holtumu za novi lift u Riznici katedrale.

Kako je do toga došlo, objasnio je Karl-Josef Dreyer, predsjednik najstarije aachenske lože osnovane 1774. godine: “Imamo braću koja su aktivna u socijalnom sektoru, i tako se rodila ideja da donacije s proslave 300. godišnjice masonstva iskoristimo za pristup Riznici bez barijera.” Kanonik je prijedlog vrlo dobro prihvatio i odobrio. Također, masoni su u proljeće sudjelovali na svečanom otvorenju lifta, čija je ukupna cijena premašila 150.000 eura. Masonstvo, prema Dreyeru, podrazumijeva stalni rad na “grubom kamenu,” odnosno na samome sebi, a primjena temeljnih načela u svakodnevnom životu mnoge potiče na dobrotvorni rad.

Osnove masonstva zapisao je prezbiterijanski svećenik James Anderson 1723. godine. Prema njemu, članovi bi trebali biti vjerni, časni i pošteni ljudi, dok društvene, religijske i političke razlike ne bi trebale igrati ulogu na njihovim okupljanjima. “Time se ne žele relativizirati vjerske ili konfesionalne istine,” kaže Klaus Kottmann, kanonist u nadbiskupiji Hamburg i dijecezanski sudac, koji je doktorirao na temu “Masonstvo i Katolička crkva.” Po njegovim riječima, situacija je bila obrnuta – lože nisu dopuštale članstvo ateistima. Kada je “Grand Orient de France,” politički lijevo orijentiran i antiklerikalan, 1877. godine prestao zahtijevati vjeru u osobnog Boga, izbačen je iz Ujedinjene velike lože Engleske i proglašen neregularnim.

Crkvena osuda i sumnja u herezu

Ipak, već 1738. godine papa Klement XII. izdao je prvu papinsku bulu In eminenti apostolatus specula, kojom je Crkva osudila masoneriju. U samom dokumentu Klement XII. kritizira tajnovitost i prirodu tajnog društva, optužuje ih za herezu te posebno zamjera njihovoj vjerskoj toleranciji koja je omogućavala članstvo muškarcima svih religija. Prema Kottmannu, konkretni razlozi za osudu uključivali su objavljene stavove o indiferentnom konceptu Boga i pokušaje britanskih masona da utječu na politiku u Firenci.

U prvom univerzalno važećem Zakoniku kanonskog prava iz 1917. godine masoni su čak nazvani sektom (secta massonica). Za Crkvu su predstavljali zabranjeno udruženje koje zastupa stavove nespojive s katoličkom vjerom. Budući da su i dalje postojali katolici koji su postajali masoni, ovo je pitanje za Crkvu stalno bilo aktualno. Tako su, primjerice, u pripremi za Drugi vatikanski koncil formulirani prijedlozi šest mogućih stavova o masonima koji su trebali biti predmet rasprave. Međutim, tijekom samog Koncila, zbog velikog broja drugih tema, to pitanje nije obrađeno. Ipak, načela humanosti, tolerancije te zahtjevi za slobodom savjesti i vjeroispovijesti, koja su proglašena na Koncilu, otvorila su prostor za dijalog. Takav dijalog započeo je 1968. godine u “Rimskom tajništvu za nevjernike” pod vodstvom bečkog kardinala Königa.

Rezultat razgovora između masona iz Njemačke, Austrije i Švicarske te predstavnika Vatikana i teološke komisije Crkve bila je “Deklaracija iz Lichtenaua” iz 1970. godine. U dokumentu se zalagalo za diferencirano sagledavanje raznih loža, potpuno ili djelomično ukidanje ekskomunikacije te prijenos nadležnosti za ovo pitanje na lokalne biskupske konferencije. Ipak, u početku se ništa značajno nije dogodilo, ali četiri godine kasnije Kongregacija za nauk vjere, pod vodstvom kardinala Franje Šepera, obavijestila je biskupske konferencije da se ekskomunikacija odnosi samo na katolike koji pristupe organizacijama koje se “urote protiv Crkve”. Dalje se u obavijesti navodilo kako masonerija u novom Zakoniku kanonskog prava, koji je stupio na snagu 27. studenog 1983., više neće biti izričito spomenuta.

Doista, masonerija nije izričito spomenuta u novom Zakoniku kanonskog prava, čime članstvo u masonskoj loži više nije automatski povlačilo ekskomunikaciju. Međutim, katolički masoni nisu dugo uživali u ovoj promjeni, jer je večer prije stupanja novog zakonika na snagu Kongregacija za nauk vjere objavila izjavu o masoneriji pod naslovom “Stav Crkve ostaje nepromijenjen”. U toj izjavi se naglašava da je katolicima i dalje zabranjeno članstvo u masonima te da se onima koji prekrše tu zabranu, kao osobama “u stanju teškog grijeha”, ne dopušta pristup pričesti. Lokalnim biskupima nije dopušteno donositi drugačije odluke.

Sličan stav zauzela je i Njemačka biskupska konferencija već 1980. godine, kada je izjavila da je istodobno članstvo u masonskoj loži i Katoličkoj crkvi nespojivo.

“Teški grijeh” ili Ratzingerovo privatno mišljenje?

Ali što je s ljudima poput Karl-Josefa Dreyera? On je pjevao u katedralnom zboru u Aachenu i o sebi kaže: “Ja sam uvjereni katolik i uvjereni mason.” Ili s članom župnog vijeća u nadbiskupiji Hamburg, koji je bio izabran na crkvenu dužnost, ali je od nje odustao nakon što je suočen s izjavom o nespojivosti članstva u Crkvi i masoneriji? Za kanonista Klausa Kottmanna i njegov odjel, ovaj je događaj, zajedno s nejasnim pravnim statusom, bio povod za njegovu disertaciju iz kanonskog prava o masonima.

Pravna težina dokumenta Kongregacije za nauk vjere iz 1983. godine je sporna. Dok neki kanonisti dokument smatraju privatnim mišljenjem Josepha Ratzingera, Kottmann je oprezniji u svojoj ocjeni: “Različite interpretacije crkvenih pravnika već same po sebi pokazuju da ova izjava nije pridonijela razjašnjavanju pitanja.” On ističe da se u dokumentu nalaze formulacije koje nisu točne. “Nije točno da je Crkva uvijek smatrala masoneriju nespojivom sa svojim učenjem – ista Kongregacija za nauk vjere nekoliko je godina ranije izjavila da je zabranjeno samo članstvo u ložama koje djeluju protiv Katoličke Crkve.” Također, tvrdnja da je članstvo u masonima sada “teški grijeh” predstavlja novost – jer je to moralni, a ne pravni pojam, i dosad nije bio korišten u povijesnim osudama.

U praksi, neki klerici smatraju da je kanonsko pravo obvezujuće, dok drugi daju prednost tumačenju Kongregacije za nauk vjere.

Kottmannova istraživanja i stavovi o masonima

Kottmann je tijekom svojih istraživanja doznao da se katolici, koji se suočavaju s problemima u vezi s članstvom u masoneriji, često obraćaju svojim župnicima. Prema njegovim riječima, takvi vjernici moraju sami odlučiti na temelju savjesti, dok im svećenik može pružiti pomoć u donošenju odluke. Ipak, kanonist naglašava da ne postoji jednoznačno masonstvo – uz lože koje su prijateljski nastrojene prema Crkvi, osobito u sjevernoj Europi, postoje i one od kojih se treba distancirati.

Kada je predsjednik lože Dreyer upitao jednog svećenika o svom statusu, dobio je odgovor da nije ekskomuniciran, pod uvjetom da ne djeluje protiv Katoličke crkve, čak ni u ritualima masonerije. Dreyer o ritualima ne otkriva mnogo, ali prema Kottmannu, ceremonije masona nemaju religijsko značenje, jer masonstvo nije religija. Slično tome, katoličke studentske organizacije, iako imaju vlastite rituale, ne smatraju se sektom ili zamjenom za religiju.

Unatoč tajnovitosti rituala, oko 16.000 masona u Njemačkoj – uključujući 500 žena – ne voli kada ih se naziva tajnim društvom. Dreyer ističe da postoje javno dostupne internetske stranice, da su lože vidljive i da se sve o ritualima može pronaći u knjižnicama. “Jedino što ne iznosimo javno su osobni stavovi članova u loži, kao i identitet članova,” objašnjava Dreyer. Na primjeru četiri lože u Aachenu, koje zajedno broje oko 80 članova, Dreyer napominje da se oko 60 posto članova ne izjašnjava javno o svom članstvu.

Dreyerov pokušaj dijaloga s Crkvom

Prilikom predaje donacije za lift u Riznici katedrale, Dreyer je planirao potaknuti novi dijalog s lokalnom Crkvom. U arhivu je pronašao zapisnik sa sastanka Biskupske akademije biskupije Aachen i njegove masonske lože “Za postojanost i slogu,” održanog prije gotovo 40 godina. “Tada su svi sudionici izrazili želju za nastavkom dijaloga – zašto se to nije dogodilo, ostaje nepoznato,” rekao je Dreyer. Kako bi smanjio predrasude, predložio je osnivanje razgovorne skupine i planirao je predati zapisnik kanoniku kao osnovu za novi dijalog.

Međutim, unatoč dobrim namjerama, i dalje postoje značajni otpori. Ekumenska Crkva u Aachenu iskusila je ove predrasude kada je masonima dopustila održavanje javne proslave 300. godišnjice masonerije u crkvi. Tada je jedan katolički svećenik morao održati do dvosatne razgovore s protivnicima događaja te razmijeniti dugotrajne e-mailove kako bi smirio napetosti.

Agathe Lukassek / katholisch.de