Ivanov poziv: Što još čekamo?

Današnje evanđelje počinje preciznim povijesnim okvirom.

Luka, evanđelist-povjesničar, nije zadovoljan općenitim izjavama ili simboličkim aluzijama. On vjerno bilježi imena i okolnosti – Tiberije, Herod, Pilat – ne kako bi stvorio kroniku, već kako bi smjestio vjeru u konkretan povijesni trenutak. Isus nije apstrakcija, već povijesna stvarnost. Ivan Krstitelj, ključna figura u ovom narativu, postaje glasnik koji objavljuje da Božja riječ nije ideja, nego događaj. Riječ – rema, a ne logos, kako Luka piše – nije statična. Ona se događa. I kad se dogodi, mijenja sve.

Ivanove riječi – “Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze” – ne smiruju, nego uznemiruju. Takve riječi nikada nisu bezopasne. One provociraju i traže odgovor. Naše doba, prožeto strahovima i parolama, više nego ikad treba riječi koje oslobađaju, a ne zarobljavaju; riječi koje ne stvaraju neprijatelje, već grade mostove. Ivanova poruka nije samo poziv na introspekciju; ona je politička, društvena i moralna subverzija.

Ivan nije djelovao u vakuumu. Njegovo vrijeme bilo je obilježeno korupcijom i manipulacijom. Herod je koristio vlast za osobne interese, svećenstvo je monetiziralo vjeru, a Pilat, simbol rimske pragmatičnosti, održavao iluziju kontrole izrabljujući narod. Luka nas ovdje poziva na usporedbu: jesu li se ovi obrasci zaista promijenili? Institucije i dalje često zaboravljaju svoju svrhu, dok oni kojima bi trebale služiti ostaju zanemareni. Ivanova poruka nije bila udar samo na moćnike, nego na sve koji su se pomirili s nepravdom – pasivnost je grijeh u njegovim očima.

“Svaka dolina neka se ispuni, svaka planina i brežuljak neka se slegnu.” Ivanove riječi nisu samo poetske. One su poziv na djelovanje. Doline nepovjerenja, straha i apatije koje paraliziraju društvo moraju se ispuniti. Planine ponosa i brežuljci sebičnosti moraju se poravnati. Ovo nije posao za elite, nego zadatak svakoga od nas. Ivanov apel pogađa ravno u srce: ne postoje opravdanja za ravnodušnost.

Ivan nije moralizator. Njegova poruka nije povik iz izolirane kule hinjene svetosti, već poziv na metanoju – duboku promjenu načina razmišljanja. Vjera, kako nas Ivan podsjeća, nije bijeg od stvarnosti. To je čin transformacije stvarnosti.

Teško je ne prepoznati suvremene paralele. Koliko su današnje institucije – od politike i medija do Crkve – vjerodostojne? Koliko smo mi sami vjerodostojni? I zašto nismo? Ivan ne nudi jeftine odgovore. On poziva na hrabrost – hrabrost konačno se suočiti sa sobom, sa svojim strahovima i lažnim opravdanjima.

Erich Fromm jednom je rekao da su vizije dinamične. One nisu statične slike budućnosti, nego pokretačka snaga sadašnjosti. Ivanova vizija nije utopijska. Ona ne obećava lako rješenje. Baš poput Martina Luthera Kinga i njegova sna o pravdi („I have a dream“), Ivanova poruka poziva na konkretno djelovanje. Graditi mostove, a ne zidove. Ispravljati krive odnose, a ne skrivati nepravde iza floskula. To je ono što nas čini ljudima stvorenima na sliku Božju.

U svijetu koji često preferira tamu, Ivanova poruka ostaje izazov i nada. Kako prorok Ezekiel kaže, transformacija “srca od kamena u srce od mesa” nije samo individualni čin, već društveni imperativ. Pripremiti put Gospodinu znači otvoriti prostor za Božju ljubav u našim životima i zajednicama. To zahtijeva vjerodostojnost – u riječima i djelima.

Današnje evanđelje nas podsjeća da Bog ne dolazi kao sudac, već kao spasitelj. Ali spasenje nije jednostrana ponuda. Ono traži suradnju. Bog dolazi spasiti nas. Ivan nas poziva da prepoznamo ovu priliku. Svaki krivi put, svaka unutarnja tama i svaka društvena nepravda prilika su za susret s Bogom – onim koji sve što je krivo čini ravnim.

Pitanje je samo: jesmo li spremni? Ili, bolje rečeno, što još čekamo?