Crni Božić

Nalazimo se u vremenu došašća, vremenu iščekivanja Božića, ali i ponovnog dolaska Isusa Krista.

Vrijeme oko Božića jedno je od onih razdoblja kada u kina dolaze mnogi filmovi, jer se smatra da je to pogodan trenutak za kino hitove. Žrtve najezde tih hitova često su kvalitetni ili barem zanimljivi filmovi koji ostaju slabije zamijećeni u široj javnosti. Prošle godine takav je film bio The Holdovers, da istaknemo samo jedan. Ove godine u domaća kina nije ni dospio film The Piano Lesson, koji se može pogledati na Netflixu.

Film The Piano Lesson treći je u nizu filmova koji adaptiraju kazališne drame američkog pisca Augusta Wilsona, a sve tri predstave dio su nagrađivanog Century Cyclea (Stoljetnog ciklusa), posvećenog životima Afroamerikanaca u dvadesetom stoljeću. Prvi u tom nizu jest film pod naslovom Fences (Ograde). Prekrasan film, u režiji Denzela Washingtona, za koji je Viola Davis dobila Oscara za najbolju žensku ulogu. Fences se fokusira na jednu obitelj u crnačkom dijelu Pittsburgha i kroz prizmu te obitelji prikazuje svu težinu života jedne zajednice koja pripada podređenoj klasi i rasi građana. Drugi film je Ma Rainey’s Black Bottom (Ma Rainey: Majka bluesa), i on se fokusira na jedan crnački glazbeni sastav i njihovu borbu s izdavačkim kućama u vlasništvu bijelaca, dok je treći film, spomenuti The Piano Lesson, povratak na krupni plan života jedne obitelji u kontekstu razdoblja koje je uslijedilo neposredno nakon ukidanja robovlasništva.

Bilo bi nemoguće ovdje dublje razrađivati radnju svih ovih filmova, a o predstavama da i ne govorimo, ali svi oni imaju neke zajedničke teme. Teme koje su duboko ukorijenjene u afroameričku kulturu i probleme društva nakon robovlasništva, teme borbe tih ljudi u novonastalim okolnostima. To su ljudi koji su, doduše, formalno dobili slobodu, ali nisu dobili prilike i pošteno polazište da tu slobodu ostvare na opću dobrobit. Riječ je o obiteljima, jer što je glazbeni sastav ako ne obitelj, koje pokušavaju ostvariti svoj američki san u okolnostima koje su tek nešto bolje od ropstva. Obiteljima koje su obespravljene i razočarane sporošću povijesti da im pruži ono što im pripada. Na osobnijoj razini, svaka pojedinačna obitelj, baš poput cijele zajednice, nosi prtljagu prošlosti. Svaku obitelj bitno je obilježila neka trauma iz ne tako davnog vremena, koju onda svaki član nosi sa sobom i na svoj se način pokušava s njom izboriti. Zbog tih trauma članovi obitelji dolaze u međusobne sukobe i često ne pronalaze zajednički jezik da izraze tu zajedničku bol. Jedni postaju robovi svoje prošlosti, drugi su na konstantnom putu oslobođenja.

Zajednička tema svih filmova je i nada. Svatko od likova, na ovaj ili onaj način, pokušava izaći iz začaranog kruga traume. Svi, kao pojedinci, obitelji i šira društvena zajednica, pokušavaju doći do neke vrste obećane zemlje. Svi su filmovi duboko prožeti religijom, prije svega kršćanskom, ali i elementima afričkog štovanja predaka. Na tom putu do obećane zemlje jedni posrću i padaju jer se ne mogu nositi s duhovima prošlosti. Neki ostaju zarobljeni u iskustvima svojih predaka, dok drugi u njima pronalaze snagu za oslobađanje od sila koje ih napadaju.

Možda se ove teme na prvi pogled i ne čine baš božićnima. Nažalost, vjerojatno je problem u našim slikama Božića, a ne u ovim temama. Poruka Božića puno je bliža ovim slikama diskriminiranih i traumatiziranih obitelji nego slasticama i svjećicama na trgovima naših gradova. Ti ljudi kroz svoje patnje pripravljaju put Gospodinu i zbog takvih ljudi, vjerujemo, Gospodin je došao. Isus se i sam utjelovio u jednoj marginaliziranoj obitelji, u društvu koje je bilo pod tuđom opresijom, u narod nekadašnjih robova u Egiptu. Isus se utjelovio za one koji, poput Izraelaca u Egiptu, zapomažu za Božjom pravdom, kako bi s njima zavapio i supatio.

Ono što je možda i najljepše kod navedenih filmova jest to kako u svoj svojoj specifičnosti (rasnoj, kulturnoj, povijesnoj itd.) bivaju univerzalni, jer uz pomoć te specifičnosti seciraju ono najdublje u svakom čovjeku, a to najdublje je zajedničko.