Zulehner: Decentralizacija izvodi Crkvu iz stagnacije

Hoće li Svjetska sinoda donijeti kulturni preokret? Da, tvrdi bečki pastoralni teolog Paul Zulehner. U intervjuu za katholisch.de govori o budućnosti Crkve, ređenju žena, njemačkom Sinodalnom putu te objašnjava što bi moglo pokrenuti Crkvu.

Je li Katolička crkva nakon Svjetske sinode na pragu “povijesne prekretnice”? S obzirom na decentralizaciju, kulturni preokret i pitanje ređenja žena, umirovljeni bečki pastoralni teolog i sociolog religije Paul Zulehner u intervjuu za katholisch.de poziva na duboke reforme koje bi donijele ne samo strukturne već i kulturne promjene. Također govori o izazovima s kojima će se Katolička crkva u budućnosti suočiti i objašnjava kako bi decentralizacija mogla unijeti dinamiku u Crkvu diljem svijeta.

Gospodine Zulehner, Svjetska sinoda završila je nakon dvije godine rada. Duhovnik Sinode Timothy Radcliffe govorio je o kulturnom preokretu. Slažete li se s tim?

Zulehner: Ostvaren je značajan napredak – Katolička crkva na svjetskoj razini izlazi iz stagnacije kroz proces decentralizacije. Uniformnost je često bila kočnica, jer je teško uskladiti razvoj Crkve u različitim dijelovima svijeta i kulturama, poput Afrike ili Europe, u istom koraku. Cilj je sada razgraditi tu uniformnost bez narušavanja jedinstva te dodijeliti više ovlasti kontinentalnim biskupskim konferencijama, nacionalnim biskupskim konferencijama i, naposljetku, mjesnim crkvama. To će zasigurno unijeti novu dinamiku u Crkvu diljem svijeta.

Koje bi promjene još mogle uslijediti?

Zulehner: Još jedna promjena, koju smatram ključnom, jest pokušaj transformacije Crkve koja je oblikovana kroz svećeničko ređenje u Crkvu koja je oblikovana kroz krštenje. Svećenička crkva, ako je tako mogu nazvati, često je bila sklona klerikalizmu, što papa Franjo neprestano kritizira. To se događa kada se punomoć deformira u vlast, kada ređenje jednih stvara podređenost drugih. To se mora prevladati, kao što je to Drugi vatikanski koncil već rekao, govoreći o temeljnoj jednakosti dostojanstva i poziva svih krštenih. Stoga je završni dokument Svjetske sinode posve jasan – ključno pitanje bit će može li Crkva ostvariti ovu transformaciju u Crkvu Božjeg naroda. Jedan od najvećih izazova bit će oživjeti ove smjernice u praksi.

Kako bi se novi sinodalni stav mogao odraziti u liturgiji?

Zulehner: Imam jedno osobno iskustvo koje to ilustrira. Iako nisam župnik, često primam zahtjeve za krštenja, vjenčanja i sprovode. U prošlosti sam to bez prigovora činio – pripremio bih propovijed i “odradio” liturgiju. Danas ljudima kažem da ću rado sudjelovati, pošaljem im plan liturgije, ali ih podsjetim da je to “njihovo” krštenje. Ja odrađujem svoj službeni dio, ali oni moraju oblikovati većinu liturgije. Sinodalizacija i reforma Crkve počinju s liturgijom, baš kao što je konstitucija o liturgiji bila prvi dokument Drugog vatikanskog sabora. Iako smo u nekim aspektima već značajno napredovali, smatram da pred nama još uvijek stoji velik dio puta.

Kažete da će decentralizacija unijeti dinamiku u svjetsku Crkvu. Ako se prisjetimo dokumenta o blagoslovima od prije godinu dana, u Europi je bio pozdravljen, dok je u Africi bio žestoko odbijen. Kako zamisliti tu novu pluralnost s obzirom na ovakve razlike?

Zulehner: U mnogim pitanjima morat ćemo razviti različite lokalne ili kontinentalne crkvene kulture. Na primjer, moji studenti iz afričkih zemalja često imaju poteškoća s temom homoseksualnosti – isto onako kako smo i mi u Europi morali prijeći dug put. Može se dogoditi da će se u Europi blagoslovi razvijati s bogatom liturgijom, a ne kao čin koji traje 15 sekundi. Neki su već krenuli u tom smjeru, dok biskupi u Africi još trebaju provesti značajnu kulturnu pripremu. Tamo najprije treba doći do teološkog zaokreta. S druge strane, uvjeren sam da će se na sljedećem velikom crkvenom skupu u Latinskoj Americi ponovno raspravljati o prijedlozima iznesenima na Amazonaskoj sinodi. Papa je tada vjerojatno htio prvo decentralizirati Crkvu kako bi mjesne crkve same mogle odlučiti što im je potrebno.

Kako se u tom kontekstu decentralizacije uklapa pitanje žena?

Zulehner: Poput mnogih drugih u svjetskoj Crkvi, nisam bio zadovoljan načinom na koji je ovo pitanje obrađeno na Svjetskoj sinodi. Međutim, sudionici sinode, s pravom uznemireni, uspjeli su postići da je prefekt Kongregacije za nauk vjere osobno odgovarao na pitanja te da u konačnom dokumentu stoji kako pitanje ženskog đakonata nije zaključeno, već ostaje otvoreno. Smatram to malim tračkom nade za daljnje rasprave, iako kao teolog uopće ne razumijem što u vezi s tim pitanjem još može ostati otvoreno.

Možete li to detaljnije objasniti?

Zulehner: Većini teologa već dugo je jasno da ne postoje ozbiljne teološke prepreke za omogućavanje ženama pristupa svetom redu. Osobno sam skeptičan prema zahtjevu za otvaranjem đakonata ženama. Ako bi se to dogodilo, postoji opasnost da bismo idućih 500 godina imali ženske đakonise, dok bi iznad njih i dalje ostao patrijarhalni sustav muških svećenika, biskupa i pape. No, rodna pravda je društveno-politički imperativ, nešto što je jednostavno neizbježno. Žene stoga trebaju izravno zahtijevati pristup svetom redu, bez da unaprijed definiraju kojoj razini žele pristupiti.

Mislite li da će doći do promjena?

Zulehner: Joseph Ratzinger svojedobno je preko mog biskupa, kardinala, tražio moje mišljenje o ređenju žena. Odgovorio sam da je i papa Pio IX. rekao kako Crkva nikada neće priznati demokraciju, vjersku slobodu i slobodu tiska. Trebalo je gotovo stotinu godina da Drugi vatikanski sabor proglasi kako bez vjerske slobode nema ni vjere. Zatim je 1994. papa Ivan Pavao II. izjavio da Crkva nikada neće rediti žene. Sada se pitam koliko će trajati odbrojavanje do drukčije odluke.

Je li za to potrebno sazvati koncil?

Zulehner: Kardinal Schönborn nedavno je izjavio kako to pitanje vjerojatno može riješiti jedino koncil, a ne neka radna skupina sinode ili papa samostalno. Slažem se s tim. Ovo je pitanje toliko važno za katoličku Crkvu da zahtijeva sazivanje koncila. Siguran sam da ovaj put nećemo čekati tako dugo kao što je to bio slučaj s priznavanjem vjerske slobode.

Nakon Svjetske sinode u Njemačkoj se govorilo da zahtjev iz Rima za provedbom sinodalnih savjetovanja na svim razinama daje vjetar u leđa njemačkom sinodalnom putu. Kako to vidite?

Zulehner: Potpuno se slažem. Crkva u Njemačkoj sada može odahnuti. I nama je potrebno ono što druge crkvene regije već provode, primjerice u Amazoni, gdje su biskupske konferencije transformirane u crkvene skupštine. Naše biskupske konferencije neće imati drugog izbora nego trajno uključiti žene i muškarce, klerike i laike u vođenje mjesnih Crkava. To će zasigurno dovesti do sinodalizacije upravljanja, savjetovanja i donošenja odluka. Papa je dao vrhunski primjer kada je pokazao što znači donositi odluke u skladu s mandatom. Njegovo “odlučivanje” sastojalo se u tome da prihvati savjetovani rezultat u potpunosti, bez izmjena. To je lakše provesti kada se već tijekom savjetovanja napravi kvalitetan teološki rad.

Kako bi to moglo izgledati u budućim upravljačkim tijelima? Dosad je biskup mogao zbog “teških razloga” odbiti pojedine prijedloge…

Zulehner: To je, naravno, bio skandal, kako se dosad postupalo, a što je kanonsko pravo legitimiralo. Biskup je mogao uskratiti suglasnost i tvrditi da ima teške razloge jer predloženi prijedlog nije u skladu s tradicijom i naukom Crkve. No, sam je mogao odlučivati što su to “teški razlozi”! U budućnosti više neće biti te kulture proizvoljnosti, jer i sama Sinoda zahtijeva odgovornost i jasne argumente. Može se dogoditi da zajednički rezultat ne bude odmah prihvaćen, ali će tada nastati novi krugovi savjetovanja dok se ne postigne konsenzus.

U tom kontekstu, kako vidite često spominjanu potrebu za odgovornošću biskupa?

Zulehner: Odgovornost biskupa bila je jedno od ključnih pitanja na Sinodi, i to ne samo u kontekstu pitanja zlostavljanja, već i u vezi s razvojem sinodalne kulture upravljanja. Međutim, takva kultura mora se tek razviti. Osim otpora sinodalizaciji unutar same biskupske službe, postoji i tzv. „komforna Crkva usluga“. Vjernici često očekuju kvalitetne usluge od svećenika i laika, ali žele ostati pasivni promatrači, udobno smješteni u svojim „liturgijskim naslonjačima“. Potrebna je dvostruka sinodalizacija: da vjernici prihvate svoju kršćansku odgovornost, a da služba postane sinodalnija. To je budućnost Crkve; bez toga ona u suvremenoj kulturi teško može opstati.

Je li Rim zaustavio njemačke reforme kako bi ih integrirao u širi svjetski crkveni kontekst?

Zulehner: Da, slažem se s tom procjenom. Rim je htio da se odluke donose u Rimu, a ne u Njemačkoj. Njemačka Crkva ima reputaciju da u raspravama zauzima vrlo oštre stavove. Prema onome što sam čuo iz susreta tijekom kontinentalne faze u Pragu, za neke biskupe iz, primjerice, Istočne Europe takav način komunikacije nije uvijek koristan. Volio bih da Njemačka, kada je riječ o komunikacijskoj kulturi, pohađa „školu“ kod nas u Austriji. No, s druge strane, Austrija bi mogla učiti od Njemačke po pitanju teološke kvalitete. Na budućem koncilu komunikacija će morati biti puno jača, imajući na umu koliko su značajni teolozi pridonijeli Drugom vatikanskom koncilu, a sada neki od njih samo pasivno promatraju.

A što je s Njemačkom?

Zulehner: Snaga njemačke Crkve leži u tome što je njihov Sinodalni put teološki vrlo dobro utemeljen. Ipak, zabrinut sam da taj Sinodalni put još nije dosegnuo šire slojeve Crkve.

Zašto mislite tako?

Zulehner: Riječ je o skupu biskupa i laičkih organizacija, ali čujem rezerve iz brojnih župa s kojima sam u kontaktu. Ne primjećujem da je Sinodalni put pokrenuo snažnu reformsku inicijativu. Sinodalizacija Crkve u vlastitoj zemlji – ne samo njezinih struktura – jedna je od predstojećih zadaća njemačke Crkve. Oslanjam se na studiju koja će biti objavljena na prijelazu godine pod naslovom „Prekretnica“. U njoj smo procijenili strukturne promjene u cijelom njemačkom govornom području i zaključili da se nalazimo usred procesa transformacije – od Crkve usluga ili svećeničke Crkve prema Crkvi naroda Božjega. No, model usluga još uvijek ima više simpatija nego izazovna Crkva poziva na temelju krštenja.

katholisch.de