U obranu Božića: “Make Christmas great again!”

Švicarski župnik Bruno Bader inspiriran je jednom engleskom svadbenom tradicijom. I citira Charlesa Dickensa.

Priznajem: Božić mi ponekad ide prilično na živce. Ne volim božićne kolače u listopadu ni lampice u studenom; mrzim jaslice koje zlatno svjetlucaju i štalice presvučene baršunom; živcira me kada Marija i Josip postanu domaćini luksuznog hotela, a tri kralja hipsteri. Sve to „počasti sam sebe“ što se vrti oko Božića – ne mogu više podnijeti!

Osim toga, tijekom adventa uvijek se trudim svima ugoditi i sve učiniti posebno savršenim. Spreman sam platiti gotovo svaku cijenu za pravu harmoniju, jer ne trebaju svijetliti samo zvijezde, nego i moj život. No, najčešće se dogodi upravo suprotno: neka teška, olovna sjena spusti se na dane prosinca.

Ipak, ni božićno gunđanje mi nije drago. Smatram da je snobovski biti protiv ovog blagdana; Božićni mrzitelji i oni koji bježe od njega, po mom mišljenju, samo si olakšavaju stvari.

Zato si govorim već u listopadu: ne troši energiju ni na bijeg ni na žaljenje, nego na zahtjevne božićne projekte. Make Christmas great again! Učini Božić opet onim što jest! Ove godine inspirirat ću se jednom engleskom svadbenom tradicijom: slavlje koje organiziram sastoji se od nečeg starog, nečeg novog i nečeg posuđenog. Tako ćemo peći božićni kruh prema receptu moje bake, čitati božićnu priču Pedra Lenza i ukrasiti naše drvce velikom zvijezdom posuđenom iz vrtića.

Da, unatoč svemu, Božić mi je važan, jer bez tog blagdana naš bi svijet bio još sumornije mjesto. Zamislite da ovih dana odustanemo od okupljanja, zajedničkog blagovanja, pjevanja starih pjesama – morali bismo izdržati sami sa sobom. Kako jadno!

Naravno, izbjegli bismo zahtjeve, neslaganja i naporne rođake, ali naš bi horizont postajao sve uži. Ako uklonim sve što mi ne odgovara i svakome zabranim govoriti što mi se ne sviđa, na kraju ostajem sam u vlastitom balonu. Moj Bože, kako je to bijedno!

U svojoj božićnoj priči Charles Dickens, veliki engleski pripovjedač, kaže: „Božić je vrijeme oprosta i milosrđa, jedino vrijeme koje poznajem u dugom kalendarskom godinu, kada ljudi otvore svoja zatvorena srca.“ Istina!

Božić nas povezuje i daje pauzu našoj sebičnosti. Stare priče govore: ondje gdje je život nesiguran i nezaštićen, rađa se novi život; u štali za naš napaćeni svijet raste nada za mir, pomirenje i pravednost. Božić nas nadahnjuje i potiče da dijelimo s onima koji pate zbog rata i siromaštva. Obnavljamo svoje zalihe miroljubivosti, tolerancije i povezanosti.

Božić hrani nadu: milosrđe i velikodušnost su mogući. Uvjeren sam: bez te nade više ne bismo mogli izdržati jedni s drugima. S takvom perspektivom bez problema ulazim u novu godinu. Barem do listopada.

www.berneroberlaender.ch