Svjetlo koje ne grije: Božićne poruke domaćih biskupa:

U tihim noćima prosinca, dok svijeće na adventskim vijencima polako dogorijevaju, hrvatski biskupi preuzimaju Riječ i obraćaju se naciji svojim božićnim porukama i propovijedima.

Njihov trenutak – Božić, noć kada bi riječi trebale grijati poput ognja u kaminu. No, iz godine u godinu, te riječi djeluju poput hladnog fluorescentnog svjetla: jasno osvjetljavaju prostor, ali ne griju. Pitanje koje se nameće samo po sebi jest: kako je moguće da se poruka utjelovljenja, trenutak kada Bog postaje čovjekom, pretvori u tako suhoparnu, apstraktnu retoriku koja zvuči bliže birokratskom izvještaju nego misteriju ljubavi?

Božić je, u svojoj srži, priča o ljudskosti. O poniznosti. Bog, koji je mogao doći u sili i slavi, bira slamu i ljudsku ranjivost. To je poruka koja nadilazi religijske granice, dira i vjernike i skeptike, jer priziva ono najdublje ljudsko – potrebu za toplinom, ljubavlju i nadom. I upravo u toj noći, kada bi riječi crkvenih poglavara u Hrvatskoj trebale odjekivati srcima, događa se nešto što nitko ne očekuje: riječi se gube u formalizmu, hladnoći i, ponekad, ideološkim obrascima koji otuđuju.

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u svojoj propovijedi na Božić, kao i uvijek, precizno strukturira svoje misli. Svaka riječ teološki je točna, svaki citat pažljivo odabran. Kutlešina homilija odaje dojam skrupuloznog arhitekta koji podiže impozantnu katedralu, ali zaboravlja da je ta katedrala zamišljena za ljude. Njegove riječi odjekuju poput koraka u praznoj crkvi: točne, ali previše hladne. Bog koji se rađa među običnim ljudima za Kutlešu ostaje ideja, koncept, ne biće koje dodiruje čovjeka. Propovijed poput njegove nije pogrešna, ali ostavlja pitanje: gdje je tu emocija? Gdje je taj trenutak kada riječi prestanu biti riječi i postanu otkucaji srca?

Nasuprot tome, sisački biskup Vlado Košić ulazi s više vatre u svoju božićnu propovijed. Njegova simbolika tame i svjetla ima potencijal da dotakne mnoge. No, ta vatra, nažalost, prerasta u plamen isključivosti. Košićev Isus, čini se, silazi s neba s hrvatskim barjakom u ruci i utjelovljuje se samo među Hrvatima, i to braniteljima. Umjesto univerzalnog Mesije, dobivamo domaćeg junaka, ograničenog nacionalnim granicama. Takav govor ne gradi mostove, već zidove. Isus iz Betlehema nije bio čuvar granica, nego razbijač prepreka. Kada bi Košić manje govorio o „našim“ patnjama i više o patnjama svakog čovjeka, možda bi njegov Božić bio bliži onome što evanđelje stvarno želi reći.

I onda dolazimo do splitsko-makarskog nadbiskupa Zdenka Križića, koji svoj govor koristi da s oltara širi mitove. Njegove tvrdnje o pobačajima – kako ih nikada nije bilo više – nisu samo neistinite, nego su teološki problematične. Kršćanstvo počiva na istini, a istina ne može biti manipulacija. Brojevi kažu drukčije: 2007. godine Hrvatski zavod za javno zdravstvo zabilježio je 4573 inducirana pobačaja. Do 2022. taj broj pao je na 3038. Je li moguće da nadbiskup nije znao ove podatke? Ili je možda znao, ali ih je svjesno zanemario? U oba slučaja, ostaje gorak okus. Križićeve riječi, umjesto da uzdižu, opterećuju. One ne svijetle, već stvaraju nove sjene.

No, gdje je sjena, mora biti i malo svjetla. Riječki nadbiskup Mate Uzinić svojim govorom podsjeća da se Božić može slaviti i drugačije. Njegova poruka o poniznosti, solidarnosti i brizi za najslabije priziva evanđeoskog Isusa. Uzinić ne moralizira, ne dijeli lekcije. On govori jezikom ljubavi, citira Damira Urbana i poziva na djelovanje. Njegove riječi nisu hladna refleksija svjetla, već plamen svijeće – skromne, ali tople. Njegova propovijed vraća vjeru ne samo u Boga, nego i u Crkvu u Hrvatskoj.

Božićne homilije nisu samo govori; one su ogledalo stanja Crkve. Ono što vidimo u tom zrcalu jest distancirana, ponekad isključiva institucija koja više brine o sebi nego o drugima. Ali to zrcalo također odražava i svjetlo onih koji shvaćaju što Božić uistinu znači: da se Bog rađa ne u ideji, nego u čovjeku. Božić nije spektakl; to je intima, tajna koja se dijeli tiho, od srca do srca.

Domaći biskupi se nerijetko znaju požaliti na nepravedan tretman u medijima. No, ako itko ima slobodan pristup svim medijima, to su oni. Ako biskupi doista žele da ih javnost shvati ozbiljnije, trebali bi najprije poslušati poruku koju sami propovijedaju. Jer Bog iz Betlehema nije bio teolog ni političar, nije se bavio statistikom niti je vodio računa o granicama. Bio je dijete, krhko i ranjivo, a opet nevjerojatno snažno u svojoj tihoj ljubavi. Kada bi biskupi propovijedali s jednostavnošću tog Djeteta – bez potrebe da impresioniraju ili vladaju – možda bi njihova svjetlost napokon dotaknula one koji ih sada slušaju s nevjericom ili ravnodušnošću. Možda bi tada Božić prestao biti intelektualna vježba i politička platforma, a ponovno postao ono što treba biti: trenutak kada se svjetlost rađa usred tame i poziva svakoga od nas da postane njezin nositelj.