Nemogućnost smislenoga dijaloga u dvadeset i prvom stoljeću odraz je nevjere u Boga, ali i ljude

Kada se papa Benedikt XVI. odlučio umiroviti u veljači 2013., napravio je hrabar korak.

Našao se pred zidom – financijski skandali, ali i problem svećenika zlostavljača djece jednostavno su paralizirali njegovo papinstvo. Šest godina kasnije, u proljeće 2019., objavio je javno pismo u kojem je više-manje optužio 1968. za sve probleme vezane uz svećeničku pedofiliju, što je bilo daleko od istine, ali ta davna godina bila je krucijalna za tadašnju mladu teološku zvijezdu Josepha Ratzingera da od progresivnog teologa postane zvijezda konzervativnijih katolika, ali jednako tako i među pravoslavcima zadobije važno mjesto. Pokojni mitropolit Amfilohije (Radović) uvijek ga je branio svom snagom pred bilo kakvim prigovorima od strane vjernika SPC-a. Engleski tabloidi, debelo prije njegova papinstva, obožavali su portretirati Josepha Ratzingera kao nacista (što je notorna glupost, njegova obitelj nije bila nacistička; štoviše, bili su protivnici nacizma), a od nacizma je Ratzinger imao samo traume – kao maloljetnik završio je u njemačkoj vojsci i kasnije u američkom zarobljeništvu.

Za ljevičare je 1968. sveta i magična godina, primarno zbog proljetne pobune u Parizu (koja je ironično donijela generalu Charlesu de Gaulleu nadmoćnu pobjedu na izborima koji su slijedili poslije loma nemira), ali i zbog niza drugih mini revolucija, npr. studenata u Beogradu ili širokih studentskih nemira u Zapadnoj Njemačkoj, koji su bili nasilni i nedemokratični, a njihov neuspjeh proizveo je krajnje lijevi terorizam poznat kao “grupa Baader–Meinhof” (iza koje je stajala Istočna Njemačka i njezina zloglasna tajna služba Stasi, logistički i financijski). Nasilni upad njemačkih lijevih studenata na nastavu budućem papi u Tübingenu i sva ta gungula usmjerili su život papi do samoga kraja.

Kod nas, u hrvatskim teološkim krugovima, Joseph Ratzinger vrlo vjerojatno je najutjecajniji teolog, ali uvijek mi se činilo da se nekako zanemaruje jedna dijaloška odlika Ratzingerove teologije. Vrli Bavarac često se referira i na klasike reformacije i često dijalogizira i s njima, kao i s istočnim/pravoslavnim teolozima. Nije da suvremena hrvatska katolička teologija nema ekumenskih teologa – dovoljno je pogledati moćan znanstveni opus fra Ivana Macuta. Iako je zbog 1968. promijenio paradigmu, Joseph Ratzinger ostao je u svome teološkome djelu na pozicijama dijaloga. Kardinali su mu možda napravili medvjeđu uslugu izabravši ga za papu, ali slagali se ili ne slagali teološki s pokojnim papom, činjenica je da je kao autor zasigurno neizbježan i da se čovjek mora diviti njegovom jednostavnom tumačenju kompliciranih pojmova. Joseph Ratzinger teološki je klasik.

U dvadeset i prvom stoljeću dijalog ne funkcionira na toliko razina. Dijalogizira se uglavnom preko nišana (npr. Ukrajina, pola Afrike ili Bliski istok), političke podjele u svijetu su toliko vidljive i osjetne da bi se mogle rezati nožem. U Hrvatskoj je točka bez povratka bio Referendum o ustavnoj definiciji braka krajem 2013., kada je tadašnji premijer i današnji predsjednik Zoran Milanović krivo procijenio situaciju. S obzirom na društveno-političko podrijetlo, hrvatski predsjednik vrlo vjerojatno u mladosti nije pola sata proveo s nekim iz vjerničkoga miljea. U nadasve uzavreloj atmosferi, Milanoviću je uspjelo nemoguće (barem se meni tada činilo da je to nemoguće): uskrisio je duh Hrvatske pučke stranke (1919.–1929.). Kao izrazito lukav i inteligentan političar, dobro je naučio lekciju – poslije toga nikada više nije napao Crkvu ili nešto loše rekao o vjernicima. Milanović je uspješno preuzeo populistički stil i dobio dvoje predsjedničke izbore zaredom. Nakon prosinca 2013. politika u Hrvatskoj primarno je politika podjele. Čini se kao da je dijalog u hrvatskom društvu nemoguć i neželjen.

Pred skoro dvadesetak godina, išao sam jednog vrlo zimskog i hladnog dana od faksa k Hrvatskom Caritasu (koji se tada nalazio u jednoj od kaptolskih kurija). Kod Komedije naišao sam na fra Bonaventuru Dudu kako dijalogizira s malim djetetom u kolicima. Djetešce zabundano, fra Bonaventura zabundan sa štapom, majka zabundana, mrzla zima, a dijete se smije kao da sunce sija i kao da padaju kolači s neba. Nemoguće je opisati toplinu tog trenutka i toga dijaloga osmjesima. Znam ja da puno ljudi u Hrvatskoj (pogotovo stasalih u i pod komunizmom) ne voli se smijati i generalno ovdje svi vole kukati više od ičega, ali možda ne bi bilo loše početi se smijati. Ako ništa drugo, onda barem bake i djedovi svojim unucima.

Papa Benedikt XVI. cijeli je život zapravo imao strah od revolucija, s obzirom na iskustva nacizma i 1968. Manjak dijaloga svakako vodi do revolucionarnog nasilja i budi ono najgore u ljudima. U Hrvatskoj, među dijelom ljudi, pogotovo starijih (opet ironija s obzirom na 1968., kada se bunila mladost), htjelo bi se u Hrvatskoj rušiti državne institucije, a neki i crkvene. Kada je 2012. Zoran Milanović ukinuo Vjesnik, nestale su zadnje “ozbiljne” novine u Hrvatskoj. Kako reče Ratko Cvetnić za Večernji: “Vjesnik je imao, primjerice, opširne kulturne i sportske rubrike, gradsku rubriku, suvisle intervjue, autore i urednike od formata. Osobito mi je u pamćenju ostalo Fijačkovo doba. Danas kultura u novinama više gotovo i ne postoji.” Trinaest godina poslije, sličnih novina nema i nikada neće biti. Jednom nestane institucija, nikada se više ne vrati!

Prestanimo rušiti društvo, državu, Crkvu i počnimo razgovarati. Kao što fra Bonaventura pokazuje, ne mora biti razgovor riječima. Smijeh je sasvim dovoljan.