Božja beznačajnost

Iz beznačajnog mjesta, a ne iz glavnog grada Jeruzalema, centra moći, dolazi netko u kome kulminiraju naše nade.

Božić je sve samo ne neka sasvim normalna religiozna priča. Bog bira ono slabo i to sebi moramo ponavljati kao udah. U prirodi Boga je da se ponaša „nenormalno“. I nijedna ga religija, ukoliko želi imati veze s njim, ne smije i ne može pretvoriti u svetu sličicu ili ga pak „skućiti“ u svojim hramovima.

Iako je povijesno teško potvrditi Betlehem kao mjesto Isusova rođenja, egzegeti ipak govore o Betlehemu kao teološkom podrijetlu Isusa. Možda je ovo dobra prilika za razmišljanje o našem teološkom podrijetlu. Gdje je mjesto odakle mi dolazimo kao Božji sugovornici? Koji je moj teološki temelj? Ima li to mjesto sličnosti s malim Betlehemom ili teži vjerskom centru moći koji – zbog viška luksuza i kiča – više skriva Boga?

U naše vrijeme iskustvo Boga je poprilično vraćeno u transcendenciju. Odnosno, doživljavamo ga više kao tišinu, štoviše kao odsutnost. Kršćanski mistici su davno naučili važnu lekciju iz ovog iskustva. Osjetili su da Bog živi i dublje nego što smo zamišljali. Naša vjera mora prodrijeti dublje, sve do vlastitog temelja gdje postaje izvjesno da temelj ne počinje sa mnom. Gdje „ja“ prestaje, a počinje „ti“. Tu gdje se rađa odnos i mogućnost ljubavi. Mogućnost da s Bogom čovjek bude jedno. Da bude i više od čovjeka. Tim se mislima zanosio Meister Eckhart još u 13. i 14. stoljeću.

Valja nam dakle tamo gdje je mračno i tiho i gdje se postojanje pojavljuje kao praznina, gdje leže korijeni. Samo tamo je moguće osloboditi se iskušenja da Boga svedemo na objekt. Naravno da je to vrlo neugodno i neobično mjesto. Zato ga pokušavamo izbjeći gradeći unutar sebe vjersku metropolu s puno ritualne strke i kiča. Svo naše teologiziranje, filozofiranje, pa čak i ritualiziranje pretvara se tada u puko odvraćanje pažnje od činjenice da Bog šuti sve tiše, sve dublje. Želimo pobjeći od te nepoznate dubine i neugodne praznine. Plašimo se prostora u kojem sami sebi ne bismo mogli biti spasitelji. Gdje bi se očitovalo u kojoj smo mjeri zapravo sami sebe obogotvorili ili koliko je Bog objektivizirani proizvod nas samih.

Bježeći od toga „prostora“ propuštamo sebe same. Jer to je prostor u kojem samo strpljivo povjerenje može preživjeti; gdje se zapravo nalazi prostor susreta – i gdje se nalazi temelj mog „jastva“; moje teološko podrijetlo, gdje Bog više nije samo transcendentan, već i imanentan i gdje me on spašava od toga da budem ništa.

Bog nije došao na ovaj svijet da postane predmet naše religioznosti i pobožnosti, nego da nas podsjeti da je on korijen našeg života i izvor naše budućnosti. Naše teološko ishodište leži u iskustvu te egzistencijalne dubine – i samo tamo Bog dolazi na ovaj svijet – dolazi meni i tebi.

Način na koji je on to napravio ostaje do kraja začuđujući i nimalo normalan. Zato se u današnjem svijetu ta njegova slabost sve više i doživljava kao beznačajnost. Ali ta beznačajnost je i danas veća od činjeničnog stanja našega svijeta. Jer dokle god možemo govoriti o Bogu koji bira biti izložen slabosti i beznačajnosti, možemo govoriti o Bogu nas ljudi. Jer Bog izložen slabosti i beznačajnosti Bog je izložen nama. Stavljen pred čovjeka kao mogućnost da ovaj bude i više od samog sebe. Eto, to je moguće, veli Božić, čak i u smrdljivoj, hladnoj i tamnoj štali vlastita života i svijeta.