Isploviti na pučinu – ali kamo? Crkva pred izazovom vlastite prošlosti

Ako Isus doista poziva svoje sljedbenike da isplove na pučinu i bace mreže ondje gdje je duboko, tada bi današnja Crkva morala preispitati što se to skriva ispod površine njenog vlastitog oceana.

Kad se nadbiskup splitski Zdenko Križić oglasio o povratku u službu svećenika osuđenog za bludničenje nad maloljetnikom, njegov ton nije bio glas pokajanja ili preispitivanja, već refleksni trzaj ukalupljen u vječnu sumnju prema medijima, onim istim entitetima koji navodno grade “afere iz ničega”. Taj “ništa” u crkvenoj optici, međutim, neprekidno proizvodi sudske presude, zatvorske kazne, traumatizirane žrtve i urušenu vjerodostojnost institucije koja se do unedogled poziva na vlastitu moralnu superiornost. Ako je takav “ništa” najveći problem suvremene Crkve, tada je to „ništa“ izuzetno plodonosno.

Crkva u Hrvatskoj, poput mnogih njenih sestrinskih zajednica u Europi, pati od istog kroničnog simptoma: refleksnog odbijanja bilo kakve odgovornosti, neugodnog znojenja pri susretu s pitanjima koja ne odgovaraju zacrtanom narativu, zazora prema transparentnosti koja se doživljava kao hereza modernog doba. U toj perspektivi, moralna obnova nije pitanje savjesti ili evanđeoskog imperativa, nego pitanje kontrole štete, odnosa s javnošću i, dakako, pozicioniranja spram “neprijateljskih” sila – najčešće medija, ponekad sekularne vlasti, a povremeno i vlastitih vjernika.

Zanimljivo je da se u hrvatskom crkvenom diskursu kritički glasovi rijetko javljaju iznutra. Kao da su svi oni koji bi mogli govoriti ili preplašeni, ili su već naučili preživljavati unutar hermetične strukture koja je i dalje uvjerena da je nepotopiva. No, povijest nas uči da nepotopivost nije kvaliteta koja se dugoročno održava samo voljom onih koji čvrsto drže kormilo. Tako je i s ovom institucijom, čija je besprijekorno bijela odora rimskih papa stoljećima simbolizirala ne samo željenu moralnu čistoću, nego i potencijalnu zamku vlastitog mita.

Petar, prvi “ribar ljudi”, u evanđeljima nije prikazan kao savršen čovjek. Naprotiv, njegova ljudskost, sumnje i slabosti su ono što ga čini relevantnim. Isus ga bira ne unatoč njegovim manama, nego upravo zbog njih, jer savršenstvo nije preduvjet za autentično svjedočenje. No, dok su evanđelisti o tome otvoreno pisali, suvremena Crkva djeluje kao da se još nije odlučila je li spremna priznati vlastitu ljudskost. Više od svega, nesposobna je odgovoriti na ključno pitanje: Što kad njezini vlastiti članovi nanesu nepravdu onima kojima su trebali biti pastiri? Kako izgraditi vjerodostojnu strategiju koja neće biti samo serija isprika i reformuliranih smjernica?

Nadbiskup Križić, svjestan ili nesvjestan stvarne problematike, odabrao je strategiju optuživanja medija. No, možemo li zamisliti svijet u kojemu bi njegov problem nestao da novinari nisu pisali o njemu? Bi li vjernici bili manje razljućeni, bi li se žrtve osjećale manje povrijeđeno, bi li crkvena vjerodostojnost ostala netaknuta? Teško. Jer problem nije u tomu što se o ovome piše, nego u tomu što se događa.

Više neće biti dovoljno da se papa i biskupi ispričaju ili ponude simboličnu zadovoljštinu. To nije dovoljno jer pitanje nije samo kako se odnositi prema slučajevima koji su se već dogodili, nego kako spriječiti da se ponove. Kako oblikovati odnose i seksualnost na način koji neće rađati sustave zataškavanja i nelagodne tišine? Kako se postaviti prema ljudima koji su nanijeli zlo drugima? Kako Crkva može uopće imati moralni autoritet dok god odgovore na ta pitanja gura pod tepih ili, još gore, optužuje druge za to što ih postavljaju?

Ako Isus doista poziva svoje učenike da se maknu iz plićaka te da isplove na pučinu i bace mreže tamo gdje je duboko, tada bi današnja Crkva morala preispitati što se to skriva ispod površine njenog vlastitog mora. Jer u dubinama se ne nalaze samo blagoslovi, nego i potopljeni tereti prošlosti koje nijedna vješta apologetika ne može zauvijek sakriti. Možda je vrijeme da mreže izvuku na svjetlo sve ono što se predugo taložilo na dnu.