Neki svećenici pate pod zahtjevima svoje profesije

Terapeuti primjećuju da se ljudi u svećeničkoj službi, neovisno o denominaciji, češće osjećaju iscrpljeno. Zahtjevi prema svećenicama i svećenicima porasli su – često su više menadžeri župnih zajednica nego duhovni pratitelji.

“Situacija postaje sve dramatičnija”, kaže svećenik Christoph Schmitz, voditelj dušobrižništva za pastoralne djelatnike u biskupiji Rottenburg-Stuttgart. Primjećuje sve veći broj slučajeva sindroma izgaranja i depresije među svećenicima i pastorima, ali i porast moždanih i srčanih udara – čak i kod mlađih. Za Schmitza je to znak stalnog preopterećenja.

A situacija bi se mogla dodatno pogoršati: “Do 2030. godine bit će 25% manje svećenika i pastoralnog osoblja u župama i dušobrižništvu unutar biskupija, a do 2040. oko 50% manje”, kaže Schmitz. Jedan od razloga jest izlazak iz Crkve sa svim posljedicama: manji prihodi od crkvenog poreza, ponekad radikalne mjere štednje, slično kao u evangeličkim crkvama, širenje župnih područja i izostanak novih zvanja.

Administrativni poslovi umjesto dušobrižništva

Kao posljedica toga, mijenja se i profesionalna slika svećeničke službe. Obučeni da budu župnici koji se brinu za stare i mlade u zajednici, mnogi se danas pretežno suočavaju s administrativnim obavezama. “Svećenik postaje sve više organizator, dok duhovna dimenzija ostaje u drugom planu”, kaže Eckehard Möller, predsjednik Udruge evangeličkih svećenica i svećenika. Mnogi pokušavaju pronaći ravnotežu između zahtjeva i svog poziva.

Möller navodi da neki doživljavaju istupe iz Crkve gotovo kao osobnu povredu: “To treba prvo emocionalno preraditi – činjenicu da ljudi napuštaju Crkvu, iako se ja osobno angažiram”. Mnogi stoga svoj rad doživljavaju kao “određeni oblik uzaludnosti”. Oni koji uspijevaju prevladati to razočaranje obično su oni koji sebe vide više kao multiplikatore – delegiraju zadatke, grade mreže volontera i organiziraju timski rad.

Dagmar Kreitzscheck primjećuje da su mlađe svećenice i svećenici otvoreniji prema podjeli poslova: dok bi jedna osoba u timu preuzela dušobrižništvo, druga bi se bavila administracijom, a treća bi vodila vjeronauk. Kreitzscheck vodi kuću Respiratio u bavarskom Schwanbergu, blizu benediktinskog samostana Schwarzach i centra Recollectio, koji nudi podršku zaposlenicima Katoličke Crkve u kriznim situacijama. Timovi dviju ustanova redovito razmjenjuju iskustva – zasad. No, Kreitzscheckina kuća morat će biti zatvorena krajem lipnja 2026.

Povećanje broja slučajeva izgaranja u Crkvi

Kreitzscheck također primjećuje sve veći broj slučajeva depresije i sindroma izgaranja među crkvenim službenicima, ali ističe da ih nema više nego u općoj populaciji, možda čak i manje. Strukturne promjene i nedostatak osoblja svakako doprinose preopterećenju i izgaranju. No, svećenici i svećenice kroz svoju vjeru imaju alat za otpornost.

Prema njezinim iskustvima, posebno su pogođeni oni koji nisu naučili postavljati granice. Osobe koje imaju empatiju – ne samo za druge, nego i za sebe – te emocionalnu inteligenciju da prepoznaju vlastite potrebe, rjeđe upadaju u spiralu preopterećenja i depresije.

Guido Depenbrock, voditelj crkvenog terapijskog programa Inspiratio u samostanu Barsinghausen blizu Hannovera, smatra da odgovornost snosi i sama Crkva: “Nedostaje jasna vizija gdje Crkva želi biti za deset godina – to mnoge dodatno nesigurnost čini težom”, kaže. Neki se pitaju hoće li Bog uopće još igrati ulogu u društvu. “Takva pitanja mogu se nadviti poput tamnog oblaka nad raspoloženje”.

Samostan Barsinghausen nudi onima koji su pogođeni šestotjednu pauzu, tijekom koje mogu sudjelovati u razgovorima, duhovnom vodstvu, tjelesnim vježbama i sportskim aktivnostima.

Kako bi se oslobodili tog tereta, dušobrižnik Schmitz vidi samo jedno rješenje: pogođeni moraju prihvatiti procese promjene, duhovno se učvrstiti, prorijediti prekomjerne zahtjeve i imati hrabrosti ostaviti praznine. “Onaj tko uspije živjeti svjesno u sadašnjem trenutku, puno lakše se nosi sa situacijom”.

 Christina Denz (epd)