Katolicizam kao politička strategija: Novo lice američkog konzervativizma

Ako bi slučajni vremenski putnik iz 18. stoljeća osvanuo u SAD-u 2025. godine, mogao bi zaključiti da je država, koja se nekoć ponosila svojim protestantskim duhom, tiho kapitulirala pred duhovnim nasljeđem Tridentskog sabora.

Nova američka administracija nikada nije bila katoličkija. Potpredsjednik J.D. Vance, državni tajnik Marco Rubio, ministar zdravstva Kennedy, ministrica rada Chavez-DeRemer i niz drugih visokih dužnosnika simboliziraju snažan pomak republikanskog establišmenta prema konzervativnom katolicizmu. No, ta transformacija nije tek pitanje religijske demografije – ona je rezultat desetljeća političkog inženjeringa u kojem je religija postala sredstvo moći, a ne izvor moralnog vodstva.

Prije pola stoljeća, američki katolici bili su oslonac Demokratske stranke. Radnička klasa, etničke manjine, socijalna pravda – sve su to bile vrijednosti koje su katolike činile prirodnim saveznicima liberala. No, devedesetih godina republikanski strateg Karl Rove uočio je da katolici nisu nepromjenjiva biračka baza. Uz pravu strategiju, mogli su se preusmjeriti u suprotnom smjeru. Ključna figura te promjene bio je Deal Hudson, filozof i konzervativni katolički intelektualac, koji je oblikovao novu viziju: ako se republikanska politika usredotoči na pobačaj, istospolne brakove i zaštitu “tradicionalnih vrijednosti”, katolici će postupno napustiti Demokratsku stranku. I tako je počelo. George W. Bush pobijedio je 2004. zahvaljujući upravo toj strategiji – masovnoj mobilizaciji katolika kroz crkvene strukture i konzervativne medije. Dvadeset godina kasnije, Trump i Vance koriste istu taktiku, ali s novim dodacima: pitanja transrodnih osoba u sportu, “rat protiv Božića” i optužbe protiv demokrata za “progone katolika”.

Trump, koji se sam definira kao “nekonfesionalni” kršćanin, ne razlikuje Dominus vobiscum i Carpe diem, ali ima instinkt političkog trgovca.

U njegovoj verziji političke teologije, katolicizam nije stvar vjere, već moćno oružje u borbi za birače.

Dok je John F. Kennedy morao uvjeravati naciju da neće biti marioneta Vatikana, Trump se ponosi time što je zaštitnik katolika od navodnog sekularnog ugnjetavanja. Njegov potpredsjednik J.D. Vance ide još dalje. Integralizam, pokret koji se u posljednjim godinama širi među konzervativnim katolicima, vidi u njemu jednog od svojih zaštitnika. Predvođeni harvardskim pravnikom Adrianom Vermeuleom, integralisti zagovaraju ideju da bi katolicizam trebao biti temelj društvenog poretka. Demokracija, prema njihovoj viziji, nije svetinja, već alat – i ako ne služi “pravim vrijednostima”, može se ograničiti. Trumpova tendencija da koncentrira moć u rukama predsjednika savršeno se uklapa u tu filozofiju.

No, povijest nas uči da savezi između kršćanstva i autoritarnih vođa nikada ne završavaju bez posljedica. Kada religija prestane biti korektiv moći i postane njezin instrument, društvo ulazi u opasnu zonu u kojoj politički pragmatizam zamjenjuje moralna načela.
Unatoč konzervativnom preokretu, nisu svi u Crkvi oduševljeni smjerom u kojem se katolička politika kreće. Dok dio biskupa podupire jaču vezu s republikancima, drugi upozoravaju da Trumpova vizija kršćanstva nije ništa drugo nego instrumentalizacija vjere za političke ciljeve.

Vance, iako deklarirani katolik, ne boji se sukobiti s crkvenim autoritetima. Najveći sukob nastao je oko imigracije. Američki biskupi godinama su zagovarali humanitarnu pomoć migrantima i kritizirali Trumpovu politiku deportacija. Vance ih je optužio za licemjerje, tvrdeći da ih više zanima novac iz vladinih programa pomoći nego stvarna briga za migrante.

Biskupi su odbacili optužbe, podsjećajući da Katolička crkva u SAD-u od 1980-ih sudjeluje u programima pomoći izbjeglicama i da su uvijek zagovarali kombinaciju pravde i humanosti. No, Vanceov napad odražava dublji problem: konzervativni katolici više ne vide Crkvu kao moralnog autoriteta, već kao još jednu instituciju koja se treba prilagoditi novoj političkoj stvarnosti.

Ovaj sukob otvara ključno pitanje: može li se katolički identitet svesti isključivo na politički stav? Katolička crkva ima dugu povijest socijalnog nauka, borbe za siromašne i naglaska na moralnoj odgovornosti. No, u današnjoj Americi, biti katolik sve više znači zauzimati određene političke pozicije – protiv pobačaja, protiv LGBTQ+ prava, protiv imigracije. Vjernici koji podržavaju demokratske politike često su optuženi da nisu “pravi” katolici, dok se republikanska interpretacija vjere temelji na izbornim sloganima, a ne na evanđeoskim načelima.

Povijest svjedoči da kada se religija stavi u službu političke moći, ona se pretvara u ideologiju. U zemlji gdje je Crkva formalno odvojena od države, religija nikada nije imala veću političku ulogu. No, pitanje ostaje: je li to još uvijek katolicizam ili tek politički projekt pod religijskom maskom?

Jer biti vjernik danas nije isto što i slijediti put Isusa.