Tko to ovdje zapravo ruši čije svjetove?

Ovaj tjedan smo mogli svjedočiti prilično opskurnoj konferenciji za medije đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića povodom optužbi za pedofiliju sad već preminulog župnika iz Sotina Zlatka Rajčevca.

Nekoliko vjernika iz okolice Vukovara je naime u više navrata izravno prozivalo nadbiskupa Hranića da je štitio sad već preminulog župnika od teških optužbi za zlostavljanje djece. Vukovarski sud je na koncu potvrdio optužnicu protiv spomenutog svećenika za zlostavljanje pet maloljetnica, ali, budući da je optuženi preminuo 2021., suđenje nikad nije održano.

Iako su majke zlostavljanih djevojaka smogle hrabrosti i prijavile zlostavljača, Hranić je spornog svećenika ostavio na toj župi i tek 14 mjeseci kasnije obavijestio policiju i DORH. Nadbiskup Hranić je potvrdio kako “nije smatrao da je spomenuti svećenik prijetnja za okolinu”. Njegov je dakle krimen što je, unatoč saznanjima i prijavi, optuženog svećenika zbog nedostatka kadra ostavio na spornoj župi. Sam je nadbiskup u razgovoru s medijima gotovo plačućim glasom istaknuo da je znao za navodne optužbe, ali da inkriminiranog svećenika nije mogao maknuti sa župe, jer bi se starcu zbog toga navodno mogao “srušiti svijet”. Divno je što se jedan nadbiskup brine za svoje svećenike, ali što ćemo s djecom i mladima kojima je, kako se ovih dana moglo vidjeti iz razgovora s jednom od žrtava, pedofil po svemu sudeći davno uništio svjetove?

No to se nažalost događa kada se crkveni poglavari više bave glancanjem vlastitih karijera i očuvanjem dobrog glasa Crkve, nego brigom i za duševni i za tjelesni mir povjerenih im vjernika. Dokle god više suosjećamo sa zlostavljačima i predatorima nego s njihovim žrtvama, gazimo sve evanđeoske postulate. Neosporna je činjenica da je vrh Katoličke crkve u posljednjih nekoliko desetljeća skrivao zločince u svojim redovima. Grijesi običnog naroda se strogo osuđuju dok je pedofilija u crkvenim redovima tek dokaz da “nitko nije savršen”. Riječ je o knjiškom primjeru licemjerja onih koji piju vino, a propovijedaju vodu, odnosno u tuđim očima vide trun, a kod sebe ne uspijevaju vidjeti šumu Striborovu. Takvima je sve dopušteno i u samom startu oprošteno. To i jest razlog zašto će nadbiskup, koji više i ne skriva da je štitio jednog od takvih, i dalje ostati na čelu Crkve, umjesto da podnese ostavku.

Dok s jedne strane imamo one kojima pedofilija ne predstavlja problem, nego jedva čekaju udariti po Crkvi, s druge strane imamo ogroman broj “pobožnih ovčica” koji rezolutno odbijaju svaku pomisao da bi netko iz “društva savršenih” mogao biti “vuk ogrnut janjećom kožom”. A takvih nije (bilo) malo. Žrtve padaju u drugi ili treći plan. To su svi oni koji su nažalost prisiljeni nositi na duši zastrašujuće i neizbrisive tragove te se konstantno boriti s najubojitijim koktelom psiholoških problema. Autentična i prava Crkva je ona koja će uvijek bez ikakva premišljanja stati na stranu žrtava, a ne njihovih zlostavljača.

Večernji list (26.03.2023)