Josip, pravednik

U božićnoj priči čini se da Josip igra sporednu ulogu. No, vrijedi ga pažljivije promotriti.

Božić za mnoge nije samo Kristov, već i Marijin blagdan. Majka i njezino božansko dijete – arhetip koji očarava. Josip se povlači u stranu: na brojnim prikazima jaslica stoji ili sjedi pomalo zbunjeno, na rubu, zamišljen. U dogmi o djevičanskom rođenju njega jednostavno nema.

Evanđelist Matej donosi drugačiju sliku. Josip je u središtu pozornosti. Nije biološki Isusov otac – a Biblija ionako ne poznaje ni ginekologiju ni genetiku. Ipak, on je nesumnjivo Marijin muž, onaj koji čini sve za svoje dijete i svoju ženu. Bijegom u Egipat spašava im život, a kasnije pažljivo planira povratak u Izrael kako bi izbjegao novu opasnost. Tako Isus odrasta u Nazaretu (Mt 2). Matej ima veliko srce za Josipa, pravednika (Mt 1,19), čovjeka po Božjem srcu, najboljeg muža kojeg je Marija mogla poželjeti i najboljeg zemaljskog oca kojeg je Isus mogao imati.

Ovaj čovjek suočen je s teškim iskušenjem kada saznaje da je njegova zaručnica trudna. No još je veće iskušenje ono koje će doći s njegovim sinom – koji na početku evanđelja još nije ni rođen – a već ga vodi do krajnjih granica, i preko njih. Patrick Roth u svom romanu Sunrise Josipovu priču produbljuje i preobražava u neobičnu Kristovu priču, sve do Isusova groba i onkraj njega.

Matej se usredotočuje na početak koji sve određuje. Josip je sanjar, baš poput svog imenjaka iz Staroga zavjeta. On zna osluškivati Boga u snu, kao što je to činio i Josip kojega su braća prodala u Egipat. Novozavjetni Josip prorok je. Zato mu život nije lagan, ali Bog je uz njega.

Pravednost koja nadilazi pravdu

U čemu se sastoji njegova pravednost? Jedno je sigurno: Josip nije samopravedan. Da jest, morao bi se razbjesniti zbog onoga što je mogao samo pretpostaviti – da ga je Marija prevarila. Apokrifi evanđelja i Kuran govore o tome kako je Marija bila sramoćena zbog navodnog preljuba, baš kao što su se sve donedavno žene, koje su bile označene kao preljubnice ili koje su rodile izvan braka, javno izlagale osudi i sramoti.

Josip je drugačiji: ne želi stvar razglašavati, nego odlučuje tiho raskinuti zaruke – vjerojatno kako bi Mariji omogućio da slobodno započne život s ocem svojega djeteta, kako u tom trenutku mora pretpostaviti.

No tada se sve mijenja. Pojavljuje se anđeo i otkriva mu istinu: dijete koje Marija nosi dolazi od Boga, od Duha Svetoga. Može li Josip to povjerovati? Zapravo, ne. No nigdje nema ni traga sumnji.

Anđeo od Josipa traži troje: da Mariju uzme k sebi za svoju ženu, dakle da prizna Isusa kao svog sina; da čuva njezinu tajnu; i da djetetu nadjene ime.

Josip, pravednik, sve to čini upravo onako kako mu je Božji glasnik rekao: uzima Mariju k sebi, ne poznaje je kao ženu jer zna da nosi dijete, i Isusu daje ime. Ništa od toga nije samo po sebi razumljivo. Svaki od tih koraka za Josipa je čin nadilaženja sebe.

Najzahtjevnije je dati ime djetetu kojem treba biti otac, a koje nije začeo. To ime ima značenje: “Bog pomaže.” Anđeo objašnjava: “On će spasiti svoj narod od njegovih grijeha.” Pa tako i Josipa – čovjeka koji je možda mislio da ga je Marija prevarila.

U tome je Josipova pravednost: povjerenje u Boga, koji spašava i izbavlja. Prihvatiti da će upravo Marijino dijete, koje mu je povjereno, donijeti spasenje.

Thomas Söding