Smokva koja čeka: o strpljenju i pravu na rast

Današnje evanđelje podijeljeno je u dva dijela, a oba su prožeta jednom od temeljnih ljudskih opsesija: pitanjem pravde.

Isus se najprije suočava s raspravom koja je zaokupljala njegove suvremenike: ako nekoga zadesi nesreća – bilo da se radi o nasilju, teškoj bolesti ili kakvom sudbinskom udarcu – je li to dokaz da ga je Bog kaznio?

Ovakvo je razmišljanje, iako duboko ukorijenjeno u ljudsku potrebu za objašnjenjem kaosa svijeta, zapravo omogućavalo mnogima da se oslobode vlastite odgovornosti. Onima koji su uživali u prosperitetu bilo je lako zaključiti da su oni, samim time, pravedni i blagoslovljeni, dok su stradalnici, neizbježno, bili krivci – pa makar ne znali za što točno. U tom kontekstu, moralna refleksija postaje suvišna: tko je sretan, nema potrebe preispitivati se, tko pati, neka se misli gdje je pogriješio.

No, Isus prekida taj krug samodostatnosti. Umjesto da sudjeluje u spekulacijama o tome tko je “zaslužio” patnju, on preusmjerava pogled svojih slušatelja – ne prema drugima, nego prema njima samima. Da bi to ilustrirao, navodi dva primjera iz aktualnih događanja: krvavi pokolj galilejskih hodočasnika u Hramu, koje su pobili Pilatovi vojnici, te rušenje kule kod Siloamskog ribnjaka, koje je zatrpalo osamnaest nesretnih ljudi.

I u jednom i u drugom slučaju, Isus ne upire prstom u “krivce”. Ne koristi tragediju kao priliku za moraliziranje. Umjesto da govori o uzrocima, on poziva na posljedice – ne u smislu kazne, već u smislu osobnog obraćenja i zaokreta.

Pitanje više nije: “Zašto su oni stradali?”, nego: “Što to govori o meni?”.

Suvremenim rječnikom rečeno: Ne trošite svoje vrijeme stalno gledajući druge i prosuđujući ih. Umjesto toga, iskoristite vrijeme kako biste više radili na sebi.

Kako bi to ilustrirao, Isus priča prispodobu o smokvi. Čovjek dolazi već tri godine tražeći plodove na stablu, ali smokva ostaje nijemi svjedok vlastite jalovosti. Nestrpljiv, gospodar naređuje: „Posijeci je! Zašto da iscrpljuje zemlju?“ Svijet ne trpi neplodnost – ono što ne donosi plod, mora nestati. Ali tada vinogradar – poput onih rijetkih koji se još usude vjerovati u odgođene plodove – iznosi neočekivani prijedlog: ‘Daj joj još godinu. Okopat ću je, pognojiti. Možda će uroditi. Ovo nije puki čin odgode, već strategija intervencije – smokva ne može opstati samo zato što postoji, ali njezina sudbina još nije zapečaćena. Hoće li uroditi plodom ili potvrditi vlastitu beskorisnost?

Ova Isusova lekcija daleko nadilazi povijesni trenutak u kojem je izrečena. Mehanizam prosuđivanja i odbacivanja nije nestao – samo je danas poprimio sofisticiranije oblike. Nemilosrdno tržište ne trpi ono što odmah ne donosi dobit. Učinkovitost je postala dogma.

Strpljenje i empatija, kao relikti neke davne etike, kao da postaju nepoželjni.

Nije li upravo to modus operandi ove nove epohe? “You are fired!” (“Otpušten si!”) odzvanja preko Atlantika kao univerzalni refren kasnog kapitalizma, ultimativni dokaz da se ljudska vrijednost svodi na tržišnu funkcionalnost. Tko je prespor ili ne ispunjava očekivanja – bilo u uredu, u politici, pa čak i u međuljudskim odnosima – brzo se pretvara u bivšu verziju sebe, briše se iz sustava.

Ali, tu dolazi ključni obrat prispodobe: „Gospodaru, ostavi je još ove godine!“ (Lk 13,8). Trenutak oklijevanja, molba za odgodu, bijeg od logike trenutačnog odbacivanja. Ta jedna godina nije precizno izmjeren rok, nego simbol – za strpljenje, za čekanje, za onu tanku nit milosti koja nas dijeli od hladnog pragmatizma. Jer svijet zahtijeva rezultate odmah.

I upravo tu se otkriva pravi sukob između Božje perspektive i naše suvremene užurbanosti. Isusova priča ne završava osudom, nego iznenadnim zahtjevom za odgodom. Dok svijet zaziva učinkovitost, evanđelje donosi neočekivanu istinu: neki plodovi sazrijevaju tek kada im damo vremena, čak i onda kada se čini da je stablo jalovo. Siječa smokve nije prva, već posljednja opcija. No, imamo li danas još strpljenja čekati sazrijevanje? Današnje evanđelje s razlogom postavlja pitanja: Može li se pravo sazrijevanje ubrzati? Može li se ljudsko biće srušiti kao kula u Siloamu samo zato što nije na vrijeme ispunilo očekivanja?

Ako je vrijeme doista novac, imaju li onda milosrđe i empatija još uvijek svoju vrijednost?

Možda problem našeg vremena nije taj što smokve ne donose plodove, nego što im više ne dajemo vremena da ih donesu. Jesmo li postali nestrpljivi vrtlari koji sijeku stabla prije nego što vide prvi pupoljak? Jesmo li, u konačnici, postali društvo koje mjeri vrijednost samo u brzim rezultatima, nesposobno prepoznati ljepotu nevidljivog rasta?

I još važnije – imamo li hrabrosti ponovno zasaditi ono što smo prebrzo posjekli?