Veliki četvrtak: Posljednja večera

Velikim četvrtkom započinju Sveta tri dana – Triduum – kroz koja Crkva ulazi u otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća.

Osobito se toga dana spominjemo Posljednje večere, koju je Isus, večer prije svoje smrti, slavio sa svojim učenicima. U središtu liturgije nalaze se dvije snažne geste: zajednička večera i pranje nogu, koje Crkva prepoznaje kao naslijeđe Kristove ljubavi.

Oproštaj i oporuka Učitelja

Veliki četvrtak stoji pod znakom oproštaja. Po posljednji put prije muke Isus se okuplja s dvanaestoricom učenika. U središtu večeri su dva izvanredna znaka: euharistijska večera i pranje nogu – simboli zajedništva, ljubavi i služenja. Upravo ti čini postaju temelj liturgije večernje mise Velikog četvrtka, koja uvodi vjernike u vrhunac liturgijske godine – u Sveto trodnevlje, koje se ispunja u uskrsnoj noći.

Liturgijski naziv za ovaj dan glasi Feria quinta in coena Domini – „Peti dan na Večeri Gospodnjoj“. U hrvatskom jeziku i liturgijskom govoru uobičajen je naziv Veliki četvrtak, koji jasno označava svečanost i važnost dana kada je Isus ustanovio euharistiju i svećeničko služenje. Ipak, u nekim jezicima i kulturama, osobito u njemačkom govornom području, ovaj se dan naziva i Zeleni četvrtak (Gründonnerstag). Podrijetlo tog naziva nije posve razjašnjeno. Jedna od pretpostavki je da riječ „zeleni“ potječe od staronjemačke riječi greinen, što znači jadikovati ili plakati, te tako simbolizira tugu pred Kristovom mukom. Druga mogućnost upućuje na drevnu praksu kada su pokornici, koji su se ponovno uključivali u crkvenu zajednicu, bili nazivani virides – „zeleni“. U srednjem vijeku, u pojedinim krajevima, bilo je uobičajeno i nošenje zelenog liturgijskog ruha na taj dan. Ipak, izvan germanskog jezika i tradicije, naziv „Zeleni četvrtak“ nije u širokoj upotrebi.

Ustanovljenje euharistije i svećeništva

Na Veliki četvrtak Crkva slavi ustanovljenje presvete euharistije. Evanđelja svjedoče da je Isus, večer prije nego što je predao svoj život, sa svojim učenicima blagovao pashalnu večeru. Tijekom tog obroka uzeo je kruh, zahvalio, razlomio ga i rekao: „Ovo je tijelo moje.“ Uzeo je i kalež s vinom, rekavši: „Ovo je krv moja.“ I dodao: „Ovo činite meni na spomen.“ (usp. 1 Kor 11,24–25)

Taj čin nije bio samo oproštajna gesta, nego početak novog Saveza. U tom lomljenju kruha i dijeljenju kaleža Krist je ostao trajno prisutan među svojima. Euharistija postaje središnje bogoslužje Crkve, u kojem se ne samo spominjemo Isusove smrti i uskrsnuća, nego i sudjelujemo u njegovoj žrtvi. Budući da je slavlje euharistije povjereno zaređenim službenicima, Crkva toga dana također obilježava ustanovljenje svećeničke službe.

Liturgija večeri: zvona utihnu, čegrtaljke govore

Misa Posljednje večere, koja se slavi u poslijepodnevnim ili večernjim satima, počinje svečano, no završava tiho, bez otpusta. U trenutku slavljenja himna „Slava Bogu na visini“ još se jednom zazvone sva zvona i zasviraju orgulje – ali potom nastupa tišina. Zvona više ne zvone sve do Uskrsa, a zvuk zamjenjuju drvene čegrtaljke koje simbolično dočaravaju Kristovu patnju. Pučki se kaže da su zvona „odletjela u Rim“.

U čitanjima se ponovno oživljava otajstvo euharistije: Izlazak iz Egipta i pashalno janje (Izl 12,1–14), Posljednja večera prema Pavlovu svjedočanstvu (1 Kor 11,23–26), a u evanđelju po Ivanu – prizor pranja nogu (Iv 13,1–15).

Kristova ljubav koja pere noge

Evanđelje nas uvodi u dirljiv prizor: Isus ustaje od stola, opasuje se platnenim ručnikom, ulijeva vodu u umivaonik i pere noge učenicima. Taj čin, poznat kao „Ljubav Gospodnja“, nije tek gesta poniznosti, nego poziv na služenje i međusobnu ljubav. „Ako sam ja, Gospodin i Učitelj, vama oprao noge, i vi trebate jedni drugima prati noge.“

Zato se nakon homilije u mnogim župama održava simbolički čin pranja nogu: svećenik pere noge dvanaestorici vjernika, izražavajući tako duhovno poslanje služenja koje obilježava njegov poziv. Od 2016. papa Franjo omogućio je da u ovom obredu sudjeluju i žene – naglašavajući univerzalnost Kristove ljubavi i zajedništva.

Tijekom euharistijske molitve mijenjaju se riječi posvete – jedini put tijekom crkvene godine – kako bi se istaknulo da je „upravo večeras“ Isus predao samoga sebe. Toga se dana vjernicima često dijeli pričest pod obje prilike – i u obliku kruha i vina.

Tišina, bdijenje i čekanje

Na kraju mise, posvećene hostije prenose se u procesiji do pomoćnog oltara ili kapelice. Tabernakul ostaje prazan i otvoren, a iz prezbiterija se uklanja sav nakit, cvijeće i oltarnici. Time se simbolički izražava žalost i podsjeća na Kristovo ogoljenje. U mnogim se crkvama tada organizira noćno bdjenje pred Presvetim, u spomen na Isusovu molitvu u Getsemanskom vrtu.

U nekim se zajednicama nakon mise održava tzv. agape – jednostavan zajednički obrok vjernika, u duhu bratskog zajedništva.

Ulje, bilje i tihi običaji

Veliki četvrtak povezan je i s posvetom svetih ulja. Tijekom tzv. krizmenog slavlja, koje obično predvodi mjesni biskup, blagoslivlja se krizmeno ulje, bolesničko ulje i ulje katekumena – za cijelu biskupiju. Iako se danas ta misa često slavi ranije tijekom Velikog tjedna, njezino značenje ostaje neodvojivo od Velikog četvrtka.

U narodu su se razvili i različiti običaji: u mnogim krajevima toga dana jede se zeleno povrće ili bilje – simbol obnove i zdravlja. Iako taj dan nije obvezan postom ni nemrsom, često se izbjegava meso. U nekim se župama i dalje kroz sela i gradove održavaju procesije sa čegrtaljkama, koje u tišini zvona najavljuju otajstvo Uskrsa.

Tijelovo: produženi sjaj Posljednje večere

Budući da liturgija Velikog četvrtka zadržava ton tišine i ozbiljnosti, Crkva je od 13. stoljeća uvela posebno slavlje euharistije – svetkovinu Tijelova, koja se slavi drugi četvrtak nakon Duhova. Tada se kroz raskošnu procesiju i svečano bogoslužje proslavlja stvarna prisutnost Krista u Presvetom oltarskom sakramentu. Time se nadopunjuje Veliki četvrtak i produbljuje otajstvo Kristove prisutnosti među nama.