Najduža misa na svijetu

Veliki četvrtak, Veliki petak i Uskrsna noć – tri su dana koja dišu jednim dahom. Liturgijski su drugačija, tiša, dublja. U njima se Crkva ne zaustavlja – ne pozdravlja, ne blagoslivlja, ne zatvara – jer sve je to samo jedna jedina misa. Misa koja traje tri dana. Misa kroz koju Crkva ulazi u samo središte svoje vjere: u Kristovu smrt i uskrsnuće.

Jedan dan, jedna liturgija

Na prvi pogled, liturgije Svetog trodnevlja mogu djelovati zbunjujuće. Gdje je početak? Zašto nema završetka? Zašto šutnja umjesto zvona, klanjanje križu umjesto pričesti, ogoljeni oltar umjesto svečanosti?

Odgovor je jednostavan i veličanstven: Veliki četvrtak, Veliki petak i Uskrsna noć nisu tri različita slavlja. To je jedno jedino slavlje – jedno veliko liturgijsko kretanje koje se proteže kroz tri dana. Počinje u četvrtak navečer, nastavlja se u petak bez euharistije, i kulminira u noći između subote i nedjelje, u vazmenom bdjenju. Bez početnog pozdrava i bez završnog blagoslova. Sve je to jedna misa – misa koja spaja križ i prazan grob, tamu i svjetlo, smrt i život.

Četvrtak večer: sve počinje lomljenjem kruha

Između 16 i 20 sati slavi se Misa Posljednje večere. Crkva se prisjeća večeri u kojoj je Isus lomio kruh, dijelio kalež, prao noge učenicima. Početak je svečan: zvona zvone, orgulje sviraju, svećenik i ministranti ulaze u bijelom ruhu. No već s prvim evanđeoskim riječima sve usporava. Orgulje utihnu. Zvona više ne zvone. Zamijenjene su drvenim čegrtaljkama. Crkva ulazi u tišinu koja će trajati do uskrsne noći.

U središtu liturgije je euharistija. Čitaju se tekstovi o židovskoj Pashi, Isusovoj Posljednjoj večeri i – posebno – pranju nogu. Gospodin, Učitelj i Mesija, ustaje od stola, skida ogrtač, uzima posudu s vodom i pere noge svojim učenicima. „Ako sam ja, Gospodin i Učitelj, vama oprao noge, i vi trebate jedni drugima prati noge.“

U mnogim crkvama svećenik simbolično pere noge dvanaestorici vjernika – znak ljubavi koja se ne mjeri riječima nego činom. Nakon toga, nema Vjerovanja. Misa teče dalje, tiho.

Jedini put u godini mijenjaju se riječi posvete: „U noći kad bijaše predan – a to je danas…“ Kristov „danas“ postaje naše sada. Posvećene hostije prenose se u tišini u bočnu kapelu. Tabernakul ostaje otvoren i prazan. Oltar se ogoljuje – bez platna, bez svijeća, bez cvijeća. Kao tijelo Kristovo koje ostaje samo. Bez glasa, bez riječi. Noć bdjenja počinje.

Petak u tišini: Tišina koja govori

Na Veliki petak, Crkva ne slavi misu. Umjesto toga, u 15 sati – u sat Kristove smrti – okuplja se u tišini. Bez glazbe. Bez tamjana. Svećenik i ministranti dolaze u crvenom ruhu. Dolaskom u crkvu – prostracija: svi se bacaju licem k zemlji. Tišina teža od bilo koje riječi.

Središte liturgije je služba riječi. Prorok Izaija o Sluzi patniku. Poslanica Hebrejima o velikom svećeniku koji suosjeća s nama. Muka po Ivanu, čitana s više glasova. U trenutku kada Isus izdahne, cijela se zajednica spušta na koljena. Tišina.

Nakon homilije slijede Velike prošnje – deset sveobuhvatnih molitava za svijet, za Crkvu, za nevjernike, za one koji trpe. Svaka molitva prekida se kratkom tišinom i klečanjem.

Zatim dolazi klanjanje križu. „Gle drvo križa, na kojem je visio Spas svijeta!“ Crkva odgovara: „Dođite, poklonimo se!“ Križ se unosi u tri koraka i otkriva. Vjernici dolaze u procesiji. Kleče, ljube, grle križ. Jer on nije znak poraza, nego vrata kroz koja se ulazi u život.

Pričest se podjeljuje s hostijama posvećenima dan ranije. Liturgija završava molitvom – bez znaka križa, bez blagoslova, bez otpusta. Sve ostaje otvoreno. Jer još nije kraj.

Uskrsna noć: Svjetlo koje razdire tamu

I napokon: noć bdjenja, „majka svih vigílija“. Crkva ne čeka zoru – ona čekanjem zoru stvara.

Sve počinje vani, u noći: blagoslivlja se vatra, pali uskrsna svijeća, i uz tri puta izgovorene riječi „Svjetlo Kristovo – Bogu hvala“ ulazi se u tamnu crkvu. Plamen uskrsne svijeće širi se s osobe na osobu. Svjetlo se množi tiho, ali nezaustavljivo.

Slijedi Exsultet – uskrsni hvalospjev. Zatim niz čitanja: stvorenje svijeta, savez s Abrahamom, prijelaz preko Crvenog mora. Svjetlo dolazi samo od svijeća. Sve je još obavijeno noći. A onda – Gloria. Zvona ponovno zvone. Orgulje sviraju. Svjetla se pale. Krist je uskrsnuo!

Prvi put nakon Pepelnice pjeva se Aleluja. Dolazi evanđelje Uskrsnuća, a potom – krštenje ili obnova krsnih obećanja. Pjeva se litanija svih svetih, blagoslivlja se krsna voda, svi se vjernici poškrope uskrsnom vodom. Vjera se ne izgovara riječima, nego se ponovo živi.

Liturgija se nastavlja euharistijom. Ako su kršteni novoprimljeni, oni donose darove. Pričest se dijeli pod obje prilike. Sve vrhunac. Sve je ispunjeno.

Tri dana. Jedna ljubav. Jedna nada.

U mnogim župama na Uskrs se slavi i jutarnja misa. No, iskustvo Uskrsne noći – njezina tišina, njezin svjetlosni prasak, njezino Aleluja – ostaje nenadmašno.

Sveto trodnevlje nije lako. Traje. Zahtijeva. I događa se u trenucima kada tijelo želi počinak, a srce još traži razlog za budnost. Ali onaj tko mu se izloži – tko prođe kroz cijelu misu koja traje tri dana – neće izaći isti.

Jer Krist nije samo uskrsnuo. On je prošao kroz tamu. I prošao kroz nju za nas.