Je li Bog kišobran?

„Neka si na nedoglednom polju, a pljusak je.
Rubovi polja se gube, jer zemlja je okrugla.
I kiša zato curi niza sve strane. Možda su
upravo zato s one druge strane i mora i
potoci, ali ovdje je to polje. Ti imaš svoj
kišobran. Napinješ ga iznad glave. Ispod
niskih oblaka. Ta najmanja pomoć u najžešćoj
hladnoći, u najvećoj nigdini, to je možda Bog.
Taj tvoj kišobran.”

Vjeran Zuppa

Cvjetnica je. Niz dlanove mi curi voda. Latice ivančica ostavljaju bijele tragove po pukotinama prstiju. Majka je govorila da smo zbog toga lijepi. Vjerovala sam joj, na isti način kao što sva djeca vjeruju svojim majkama. Naslanjala obraze na njene meke dlanove i slušala joj umirujući glas. Svijet je tada bio mnogo jednostavniji.

Već dugo mi se čini kao da ne poznam Isusa. Zarobljena negdje između vlastitih strahova i godinama nataloženih sumnji.

Pamtim moj posljednji pokušaj ispovijedi. Bili su Veliki dani. Nebo nad mojim gradom sve češće je poprimalo narančastu i ružičastu boju. Ispred koraka mi se prosipao behar. Stajala sam sasvim sama u gomili ljudi. Očima tražila smisao. Starija gospođa iza mene uporno mi je disala u vrat. Osjetila sam kako mi koža postaje vlažna i ljepljiva. Bilo me strah. Kome mogu ispričati što mi je na duši? Tko će me razumjeti? Odjednom se ispred mene stvorio metež. Netko se pokušao progurati “preko reda”. Ljudi su se gurkali laktovima, otresito podmetali leđa, psovali i nervozno negodovali.

Okrenula sam se i susrela s optužujućim pogledom starije gospođe. Izjurila sam iz crkve i dlanovima gulila suze s lica. Nebo je bilo tako prkosno prelijepo. Gledala sam u vrhove planina što su obgrlile grad. Iznad glave mi je proletjela ptica. Učinilo mi se da mi je donijela mir.

Godine su se nanizale poput staklenih perli na brižno čuvanoj ogrlici. Cvjetnica je i nosim bijelu pidžamu s crvenim srcima. Na stolu je napola pojeden doručak i otvorena boca jogurta. Moja djeca navlače tenisice i zakopčavaju jakne. S uzbuđenjem pričaju o lizalicama koje dobiju od župnika nakon svete mise. Trudim se nasmiješiti i odagnati misli koje mi nepozvane dolaze.

Gledaju me tako toplo i iskreno. Na usnama im zapletena nada.

„Mama, mogla si i ti jednom poći s nama“, bacaju mi pred stopala molbu.

Šutim i milujem im obraze pune iščekivanja. Odijevam crnu majicu s cvjetovima i smeđe hlače ravnoga kroja. Trčkaraju oko mene i pokazuju mi kip Isusa skriven u ošišanom grmu.

Crkva je prepuna ljudi. Bojim se stampeda, bojim se prigovora, bojim se pogrešnih riječi. Stojim cijelo vrijeme čitanja Muke po Mateju i u naručju držim mlađega sina. Miriše na kokos i toplo mlijeko. Igra se s mojim naušnicama u obliku bubamare. Golemi uzdah oteo mi se s grudi u trenutku kada je cijela crkva kleknula. Osjetim da mi niz obraze klize dvije suze. Odnose sa sobom strah.

Možda je to sasvim dovoljno, pomislim. Ostaviti sebe po strani, na račun onih koje voliš. Odagnati strahove poput dječjih lopti što završe na krovovima kuća i garaža. Nositi one koji to ne mogu sami i pružiti im ruku jer su stepenice previsoke. Prihvatiti svoj teret kao dar.

Zbog jednoga nježnoga osmijeha, zbog jedne stisnute ruke, zbog jednoga odvažnoga zagrljaja. Baš poput kišobrana što se napinje i prkosi natopljenom tlu.

Niz dlanove mi cure obećanja uklesana u protekle godine i misli. Za sve noći koje dolaze i prijete svojom samoćom, poput drevnoga pitanja upućenog nebesima.

Nije me ostavio, kao što ni On nikada nije bio ostavljen. Možda je to sasvim dovoljno.