Vazmena noć: o svjetlu koje se ne gasi

Kada je Augustin govorio o vremenu kao o distentio animi, o napetosti duše između onoga što je bilo, što jest i što dolazi, nije mogao znati da će liturgijska arhitektura Vazmene noći u 21. stoljeću i dalje uspijevati zadržati tu napetost netaknutom.

Jer Velika subota navečer ne pripada kalendaru: ona pripada otajstvu. To nije večer, ni zora, ni noć. To je rub vremena. Rub smrti. Rub jezika.

O noći koja pamti

Liturgičari je nazivaju „majkom svih bdjenja“. S pravom. Jer ona nije ni početak ni kraj – ona je sabiranje svega. U jednoj noći Crkva sabire Stvaranje, Izlazak, Proroke, Golgotu, grob i onaj trenutak kad zora nije prepoznala uskrslog Vrtlara. Četiri dijela – svjetlo, riječ, voda i kruh – ne slijede linearnu logiku. Ne pripovijedaju kronologiju. Umjesto toga, otvaraju polifoni prostor u kojem simboli govore ono što rečenice ne mogu.

Svjetlo: semantika vatre

Ne pali se oganj zato da bi se palio. Vatra je u ovom kontekstu posljednji podsjetnik na to da je tama nepravilan oblik tišine. Kad svećenik blagoslivlja oganj, on ne priziva puku svjetlost – priziva žeđ čovjeka za smislom. Jer svjetlo je ovdje i metonimija, i metafora, i provokacija. Uskrsna svijeća – visoka, teška, uspravljena – nosi znakove vremena: godinu, križ, grčka slova. U njoj se spajaju početak i kraj, A i Ω, Logos i apokalipsa. Ona ulazi u crkvu ne kao ukras, nego kao objava. Kad Crkva pjeva Exsultet, ne pjeva jer zna – pjeva jer pamti. Pamti noći stvaranja, noć oslobođenja, noć kad je Jaganjac prolio krv, noć kad je Gospodin sišao u sjenovite dvorane smrti. I noć – tu noć – u kojoj se sve preokrenulo.

Riječ: pamćenje u devet fragmenata

Riječ Božja u ovoj noći ne pada kao izlaganje, nego kao sjećanje. Devet čitanja nisu informacija – ona su poziv. Nisu „preduga“ – nego vječna. Kada Izlazak ne bi bio pročitan, nešto bi ostalo nedorečeno: Izrael nikad ne bi napustio Egipat, ni mi vlastite zatvore. Svaka čitana riječ u ovoj noći iznova stvara svijet – jer noć bdjenja nije repriza, nego akt stvaranja. „Što tražite Živoga među mrtvima?“ – to pitanje nije retoričko. To je pitanje upućeno svakome tko je ikada pokušao pronaći smisao u pepelu.

Voda: smrt i novo rođenje

U Poslanici Rimljanima, krštenje se opisuje kao su-ukop s Kristom. U tom činu voda nije sredstvo čistoće, nego sredstvo smrti. Ulazi se u vodu ne da bi se opralo, nego da bi se umrlo. I ponovno rodilo. Katekumenima se u toj noći daje sve: voda, ulje, Duh i kruh. Sve u jednoj noći. Crkva ih ne pozdravlja riječima – Crkva ih porađa. A mi ostali, obnavljajući svoja obećanja, ne činimo to kao sentimentalnu gestu. Mi govorimo „da“ Onome koji je umro i ustao. A to „da“ nije samo odgovor – to je zavjet.

Kruh i vino: punina znaka

U euharistiji te noći ne postoji mjesta za simboličnu redukciju. Ovdje nije dovoljno samo lomiti kruh. Ovdje se treba piti i kalež. Jer znak je potpun samo kad uključuje i krv i tijelo – kad uključuje i život i smrt. U toj svečanoj gozbi Crkva ne komemorira Uskrs – ona uključuje sebe u njega. I ne čini to iz dužnosti, nego iz zahvalnosti. U ovom prostoru kruha i vina, smrti i svjetla, Crkva postaje ono što jest: tijelo onoga koji više ne umire.

Noć koja ne prolazi

Ova noć nije slavlje. Nije ni spektakl. Nije liturgijska predstava. Ona je prozor u vječnost, usjek u vremenu, lom tame kroz koji se probija svjetlo koje više ne poznaje zalazak. Tko bdije tu noć, ne bdije iz dužnosti. Bdije jer ne želi prespavati Uskrs. Bdije jer zna da je u tom bdjenju sadržano sve ono što nas čini ljudima: iščekivanje, nesigurnost, nada, patnja – i ono nemoguće, ali istinito – da je smrt pregažena.

Jer ovo je noć – kako pjeva Exsultet –
koja raspršuje tamu grijeha, vraća milost grešnicima, a radost žalujućima.

I možda – samo možda – ne postoji ništa što bi se više moglo poželjeti.