Kad ranjeni čovjek sretne ranjenog Boga

U susretu uskrslog Isusa i Tome otkrivamo priču o vjeri koja raste iz sumnje, o ranama koje ne nestaju, nego postaju znakovi preobrazbe.

Kada Ivan u posljednjem retku današnjeg evanđelja piše: „Ova su znamenja zapisana da vjerujete da je Isus Krist, Sin Božji…“, ne donosi tek zaključnu rečenicu jedne evanđeoske zgode. Tim riječima otkriva unutarnji ključ svog čitavog evanđelja – njegovu svrhu, ali i način na koji nas vodi prema njoj. Ovdje nije riječ o pukoj bilješci na kraju izvještaja, već o promišljenom teološkom potezu. Ivan ne bilježi puki niz događaja – on oblikuje naraciju usmjerenu prema prepoznavanju smisla. Nije mu cilj obraniti vjeru, nego otvoriti prostor za prisjećanje koje postaje mjesto susreta. To prisjećanje ne oslanja se na podatke, već na jedan susret – neponovljiv, ali prenosiv – koji postaje istinit tek onome tko mu se otvori. Ivan ne rekonstruira prošlost, nego aktivira prisutnost.

I to ne kroz objašnjenje, nego kroz susret.

Za evanđelista, istina uskrsnuća ne izvire iz odsutnosti tijela, ni iz prenesenih riječi žena na rubu svitanja i društvene vidljivosti, ni iz šutljivih koraka putnika na periferiji Jeruzalema. Istina se utjelovljuje u susretu – živom, tjelesnom, ranjivom. U susretima gdje riječ nije metafora, nego meso, i gdje rana nije poraz, nego znak prepoznatljivosti i jedne preživljene borbe. Isus ne dolazi kao doktrina, ni kao vizija, već kao onaj koji s izvjesnim ponosom nosi svoje rane – neizbrisane, istinite, otvorene.

Učenici, zatvoreni iz straha, zaključavaju vrata. Strah postaje arhitektonski element njihove stvarnosti – kao da prostor sam postaje alegorija egzistencijalne tjeskobe. No Isus dolazi kroz zatvorena vrata – ne kao iluzionist, nego kao onaj koji briše granice: između svetog i svakodnevnog, između unutarnjeg i vanjskog, između onoga što mislimo da Bog jest i onoga gdje ga doista susrećemo. Prisutnost Uskrslog nije samo božanska, nego terapeutska. Njegov ulazak je više od fizičkog čina i pokazatelj da nijedna vrata nisu dovoljno debela da zaustave Boga koji traži čovjeka.

On ne dolazi s prijekorom, nego s mirom. Šalom – riječ koja ne znači odsutnost sukoba, već puninu odnosa, integraciju raspršenog; riječ koja u sebi nosi težinu stvaranja, harmonije i iscjeljenja. Taj mir nije ni utjeha ni zatišje, nego snaga koja ponovno otkriva izgubljeni koordinatni sustav duše i svijeta. U tom susretu, Isus pokazuje rane – one nisu nestale. One su sada znakovi njegova identiteta. Jer uskrsnuće ne briše bol, nego je preobražava.

Rane postaju svjetionici – tragovi ljubavi koja nije uzmakla.

U tom se trenutku rađa novo poslanje – ne kao ideološka direktiva, nego kao antropološka zadaća. Učenici nisu poslani da upravljaju vjerom, nego drugima pomognu pronaći blizinu Boga – ne dekretom, nego suosjećanjem, jer grijeh nije samo prijestup, nego udaljenost od izvora života, a oprost nije brisanje prošlosti, nego obnova odnosa.

Toma – poznatiji i kao Didim, Blizanac – izostaje iz prvog susreta. Tradicija ga olako etiketira kao “nevjernika”, no upravo on djeluje najbliži nama: suvremeni apostol u svijetu krhkih riječi i rasutih značenja. Njegova sumnja nije negacija, nego očajnički pokušaj očuvanja istinitosti. Njegove riječi: „Ako ne vidim, ako ne dotaknem…“ nisu krik pobune, nego pokušaj da se istina zaštiti od trivijalnosti. On ne odbacuje – on traži: tijelo, dodir, rane.

No, još važnije: Toma je slika svakoga od nas.

Njegovo drugo ime, Didim – Blizanac – nije slučajno.

U svakome od nas postoje dva glasa: jedan koji vjeruje i drugi koji traži. Jedan koji šaptom izgovara: Gospodin moj i Bog moj, i drugi koji se još uvijek pita: Ako ne vidim… Vjera i sumnja nisu neprijatelji, nego blizanci rođeni u istoj tišini. Ne dijele samo srce, nego i šutnju. Zato vjera nije uvijek jasna, laka ni brza. Često je sve to proces između nade, razočaranja i ponovnog susreta. A Isus, u tom procesu, dolazi ponovno – ne s galamom, nego strpljivo s pogledom koji razumije. I da bi sumnju shvatio ozbiljno.

U Tominu susretu s uskrslim Isusom ne događa se samo psihološki obrat. Događa se unutarnja preobrazba – gotovo ontološka. Rane koje su ga ranije odvojile od vjere sada postaju putovi identifikacije. Dotaknuti Gospodinovu ranu znači dotaknuti vlastitu – ne da bismo u njoj ostali, nego da bismo u njoj prepoznali prostor preobrazbe. Ne svemoć, nego ranjivost pomirena s istinom. Bez pompe, bez velike geste. Dovoljna je prisutnost. Na kraju ne stoji objašnjenje, nego priznanje: „Gospodin moj i Bog moj!“ To je prvi put da netko u evanđelju izravno imenuje Isusa Bogom. I ne čini to onaj koji je bio najbrži u vjeri, nego onaj koji je najdublje sumnjao. To nije racionalni zaključak već egzistencijalno prepoznavanje: kada ranjeni čovjek sretne ranjenog Boga, istina više ne traži dokaze.

Upravo ovdje otkrivamo temeljnu ironiju: dok sumnja traži dokaze, vjera se rađa iz prisutnosti. A njezin istinski neprijatelj nije sumnja, nego ravnodušnost – ona tiha bolest srca koja ne postavlja pitanja, ne gaji čežnju, ne traži smisao.

Ravnodušnost nije emocija, nego njezin izostanak.

Nije izričito odbacivanje već letargična svejednost. Ona gasi i vjeru i ljubav – i možda ponajviše: nadu.

I u svakodnevnim, naizgled bezazlenim razgovorima ponekad odjekne istina o ljudskom srcu. Nedavno, tijekom bezazlenog razgovora s maserkom, došli smo do teme raspada veza. Rekla je: „Žena muškarca ostavi najprije emocionalno, a tek onda fizički; kod muškaraca je obratno.” Riječi jednostavne, ali životne. Ravnodušnost uvijek dolazi prije odlaska – i u vjeri, i u ljubavi.

I nama, koji “nismo vidjeli, a ipak vjerujemo”, ova Tomina priča nije tek podsjetnik na prošlost, nego poziv na egzistencijalnu otvorenost. Ne traži se od nas vjera u bajku, već sudioništvo u povijesti ranjenog Boga.

A on još uvijek prolazi kroz zatvorena vrata. Tiho, nenametljivo.
Ne da bi dokazao, nego da bi dodirnuo.
Ne da bi zapanjio, nego da bi izliječio.