Slučaj Hranić i nedostatak empatije prema žrtvama

Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić našao se u neobranom grožđu nakon prilično opskurne press-konferencije povodom da je zataškavao i ignorirao nimalo bezazlene optužbe.

Riječ je o optužbama za pedofiliju sad već preminulog župnika iz Sotina Zlatka Rajčevca. Nekoliko vjernika iz okolice Vukovara je naime u više navrata izravno prozivalo nadbiskupa Hranića da je štitio sotinskog župnika od teških optužbi za zlostavljanje. Vukovarski sud je na koncu potvrdio optužnicu protiv spomenutog svećenika za zlostavljanje pet maloljetnica, ali suđenje nikad nije održano zato što je optuženi preminuo 2021.

Hranić je potvrdio da spornog svećenika nije maknuo sa župe zašto što je bio uvjeren da „spomenuti svećenik nije prijetnja za okolinu“. Priznao je da je znao za optužbe, ali da nije reagirao zato što bi se eventualnim micanjem sa župe pokojnom i navodno preosjetljivom Rajčevcu mogao „srušiti svijet“. Divno je što se jedan nadbiskup brine za svoje svećenike, ali što ćemo s djecom i mladima kojima je, kako se zorno moglo vidjeti iz razgovora s jednom od žrtava, nasilnik po svemu sudeći davno uništio svjetove? Ali to se nažalost događa kada se crkveni poglavari više bave glancanjem vlastitih karijera i očuvanjem dobrog glasa Crkve, nego brigom za mir povjerenih im vjernika. Dokle se god više suosjeća sa zlostavljačima i predatorima nego s njihovim žrtvama, negiraju se svi evanđeoski postulati.

Iako je Hranić u susretu s medijima želio očistiti svoj obraz i opravdati svoje poteze, na kraju se samo dodatno ukopao. Također mu ne ide u prilog ni velika ispovijest 31-godišnje Ane Grgić za Novu TV, u kojoj je vidno potresena žrtva jedva uspjela ispričati kako ju je tadašnji župnik iz Sotina kao dijete godinama zlostavljao. Potvrdila je da ju je svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije Zlatko Rajčevac zlostavljao gotovo deset godina (op. između 2000. i 2010.). Budući da je župnik Rajčevac tada bio omiljen u mjestu, žrtva nije imala hrabrosti požaliti se nekome i ispričati svoju priču. Mučno je bilo slušati kako se ona u strahu povukla u sebe te da je s vremenom oboljela od teške anoreksije i depresije, preuzela krivnju na sebe i pokušala suicid.

Tek se 2016. odvažila ispričati sve roditeljima koji su potom nadbiskupu Hraniću ispričali sve o zlostavljanju koje je Rajčevac navodno godinama provodio nad nekoliko djevojčica. U zapisniku kojeg je Hranić potpisao 2016. vidljivo je da su mu roditelji ispričali i za zlostavljanja još jednog svećenika. Umjesto da on kao nadbiskup ekspresno reagira, Hranić je na krizmi u Sotinu godine 2017. izveo je župnika Rajčevca pred okupljeno mnoštvo te da ga pred svima pohvalio kao dobrog svećenika, “iako ga neki ljudi kleveću”. Unatoč tome što mu je seksualno zlostavljanje prijavljeno 2016., nadbiskup je informirao policiju i DORH tek 14 mjeseci kasnije. Navodno je oklijevao zato što nije bilo svjedoka i dokaza. Za razliku od nadbiskupa, DORH je reagirao te je Rajčevac optužen za više kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa. Prijetilo mu je pet godina zatvora, ali suđenje nikad nije održano zbog pandemije. Rajčevac je u međuvremenu preminuo.  U cijeloj ovoj situaciji se teško oteti dojmu da se više energije ulaže u obranu jednog zlostavljača nego u spašavanje žrtve. S jedne strane se prikazujemo kao čuvari moralnih standarda, vrijednosti i dobrog ponašanja u društvu dok s druge strane žrtve guramo u drugi ili treći plan i to samo zato kako bismo navodno zaštitili dobar glas Crkve. Kao da same žrtve nisu Crkva.

Kada nadbiskup Hranić kaže da je u ovoj situaciji ispoštovao crkvene norme i propise, nije daleko od istine. Papa Franjo je više puta naglasio da za slučajeve seksualnog zlostavljanja i prikrivanje istih vrijedi „nulta tolerancija“. On je tek u svibnju 2019. objavio motu proprio “Vos estis lux mundi” s ciljem još većeg jačanja institucionalnih i pravnih struktura Crkve te sprječavanja i suzbijanja iskorištavanja maloljetnika i ugroženih osoba. Tada su donesene nove (i rigoroznije) odredbe između ostalog i za sprječavanje prikrivanja i prijavljivanja zlostavljanja i nasilja u Crkvi. Prema najnovijim odredbama, svaka bi biskupa trebala organizirati sustav za prijave zlostavljanja, lako dostupan cijeloj javnosti. No, koliko se u Hrvatskoj radi na tom polju, dovoljno govori nedavno istraživanje o zlostavljanjima u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. HINA je naime svim članicama Hrvatske biskupske konferencije poslala upite za rad povjerenstva za zaštitu maloljetnika i ranjivih osoba. Dok su jedni promptno odgovorili na upite, drugi su ih posve ignorirali. Već sama činjenica da neka (nad)biskupijska povjerenstva za zaštitu maloljetnika i ranjivih skupina uopće nisu odgovorila na postavljena pitanja dovoljno govori koliko se ova problematika u Crkvi u Hrvatskoj ozbiljno shvaća. Neosporna je činjenica da je vrh Katoličke crkve u posljednjih nekoliko desetljeća bio preblag prema zločincima u vlastitim redovima.

Na sličnom tragu je i profesor moralne teologije s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu Tonči Matulić koji je nedavno izjavio za N1: „Papa Franjo je jasno naznačio da se, ako pastir Crkve u ovim stvarima nije postupao onako kako to Crkva propisuje, može raditi i o određenim kaznenim mjerama. Budući da je Crkva razradila sve proceduralne mehanizme, lako je moguće da ga Sveta stolica opozove ili da on sam podnese ostavku. Sad je najvažnije mijenjati paradigmu Crkve da znamo prepoznati da oni koji brane Crkvu zapravo rade veću štetu nego korist. Priznati da je počinjen zločin pedofilije i staviti u središte žrtvu i ispričati se za to, ponuditi resurse da im se pomogne, to je snaga Crkve i to su vrijednosti zbog kojih Crkva i postoji.“

Zločine pedofilije u crkvenim redovima potrebno je ne samo zakonski procesuirati, nego i teološki dekonstruirati i pronaći prave uzroke. Papa Franjo je u jednoj svojoj propovijedi jedan od uzroka pronašao i u eklatantnom klerikalizmu, kojem su vlastita taština, dobar glas i zaštita zločinaca i kriminalaca iz vlastitih redova važniji od iskorištenih žrtava. Ova birokratska i samodopadna struktura je relikt apsolutizma koji se još uvijek odbija suočiti s vlastitim pogreškama i grijesima.  Nešto slično dalo se nedavno iščitati i iz nedavnog nastupa sisačkog biskupa Vlade Košića koji je nezadovoljan medijskim tretmanom Crkve u posljednje vrijeme. No, zaboravlja se da se Crkva vjerojatno nikad ne bi suočila s ovom teškom temom da nije bilo medija koji su o tome počeli izvještavati. Još su veći problem svi oni koji i dan-danas zatvaraju oči pred ovim problemom i u svemu vide napad na Katoličku crkvu od strane sotonista, masona ili komunista. No neosporna je činjenica da su više štete Katoličkoj crkvi nanijeli pedofili i oni koji su ih iz lažnih obzira štitili nego svi ovi navedeni zajedno.

Ako se uzme u obzir da su za ove zločine najodgovorniji svi oni koji su to godinama iz nekakve lažne solidarnosti prikrivali, onda takvi ne bi ni trebali čekati rezultate crkvenih internih istraga, već bi sami trebali dati ostavke.

Express (31. ožujka 2023)