Je li danas križ znak ludosti ili znak nade?

“Naše informativne sadržaje treba prezentirati činjenično i analitički.” – izjavio je jedan od vodećih ljudi švicarske nacionalne televizije (SRF).

Teško se ne složiti s ovom izjavom, ali ostalo je neodgovoreno zašto jedan takav ozbiljan pristup informativnom programu nije moguć ako voditeljica oko vrata nosi srebreni lančić s križićem.

Ugledna švicarska novinarka i voditeljica Wasiliki Goutziomitros dobila je nedavno ukor nacionalne TV kuće zbog vidljivog križa u jednoj informativnoj emisiji. Sama voditeljica je rekla da njezin križ „nema vjersko nego sentimentalno značenje“. Riječ je o „amajliji koja je već desetljećima u posjedu njezine obitelj“. Nemoguće je ne postaviti pitanje: je li publici ispred švicarskih TV-ekrana toliko neugodno vidjeti jedan od vjerskih (ili kulturoloških) simbola da ih je potrebno zabranjivati? Zar je križ kamen spoticanja i „ludosti“ i u 2023.?

Nalazimo se u Velikom tjednu, u kojem kršćani s velikom pažnjom promatraju križ. Ne činimo to mi zato što uživamo ili što želimo glorificirati patnju, već zato što nam križ daje uvid u Božju sposobnost suosjećanja.

No, trenutačno tumačenje simbolike križa, koje usput rečeno potječe još iz srednjeg vijeka, prilično je nespretno, pa čak i groteskno. Srednjovjekovni teolozi (inače muškarci i klerici) pokušali su ovo objasniti tezom da je Bog „žrtvovao“ svog sina (op. samog sebe) na križu zato što se više nije mogao nositi s našim ontološkim grijesima, što implicira da smo mi krivi za Isusovu smrt. Isus se potom, kao primjer svima ostalima, pokorio sudbini koju je Otac pripremio za njega. Ako malo pomnije analizirate cijelu priču, za što vam nije potrebna ni filozofija ni teologija, primijetit ćete da je ovakvo tumačenje krajnja katastrofa pa čak i zloupotreba Boga.

Kombinacija logike, povijesnih činjenica i kulturološkog razumijevanja Starog svijeta pomaže zaključiti da je Isusova smrt na križu zapravo prilično banalna. Budući da se zamjerio ljudima, prije svega židovskim poglavarima, koji su smatrali da Isusova vjera u Boga kojem ne treba naša žrtva remeti njihov unosni biznis u jeruzalemskom Hramu, Isus je jednostavno „morao“ umrijeti. On je svojom prosvjednom akcijom čišćenja Hrama od trgovaca i šarlatana prešao crvenu liniju i potpisao si smrtnu presudu. Znao je da njegov ulazak u Jeruzalem neće biti turistička šetnja po Starom gradu. Ako su ga uvrijeđeni Židovi htjeli naučiti posljednju lekciju, onda je križ bio najprikladnije moguće sredstvo, jer svi su bili uvjereni da je na križu ležalo Božje prokletstvo (usp. Pnz 27,23). Isusovom smrću na križu bi svim Židovima postalo jasno da su njegova vjera i nauk bili pogrešni.

Samo na ovom primjeru vidimo koliko je bitno iznova iščitavati biblijske priče. Unatoč neizdrživim patnjama, Isus nije odustao od svog dostojanstva nego je bio uvjeren da ga Bog neće iznevjeriti ni u smrti. Iz ove perspektive križ postaje znak nade. Jer Uskrs ne pobjeđuje smrt, već naš strah od nje.