Molitva

Veliki petak je i ja močim prste u rakijsku čašu s vodom te njima nježno prelazim preko ljuske jajeta.

Naslanjam ruku na njegovu dok drži raširenu najlonku u koju pažljivo polažem jaje s listom djeteline i jagode i na trenutak mi se učini da su to dugi i tanki prsti moje sestre.

„Pa što se uvijek moramo posvađat?“, odzvanja kroz moje misli i kroz niti vremena isprepletene oko mene u tiho proljetno jutro. Osjetim kako mi u grudima buja cijeli jedan život i suze i smijeh i gurkanja na starom frotirnom dvosjedu i sjaj netom ulaštenoga parketa i miris lučine kako ispunja naš stan. Zatvorim oči i vidim ulicu u kojoj smo odrasle, lipu na koju sam se oduvijek željela popeti, a nikada to nisam učinila i prašinu koja se podigne u predvečerja kada zalazeće sunce puca i odbija se o obronke Huma i Fortice. I miris, njen miris nježan i blag, dok se naslanjam na njeno rame i plačem tiho, da nas djeca ne vide, u onu ranu jesen kada smo pakirali kofere i napuštali grad u kojem smo odrasli.

„O čemu to sad razmišljaš?“, prekida me On i blago naginje glavu u jednu stranu kao i uvijek kada mu nešto nije jasno.

„Ne znam. Ni o čemu. Kako se ne mogu naviknuti na ravnicu..“, govorim mu i nastavljam slagati jaja u veliki lonac s ljuskama luka.

***

Cvjetnica je i stajemo kratko u trgovinu prije mise. Moja majka je u nježnom, krem baloneru i zbunjeno pogledava čas mene, čas svoje ruke.

„Ne znam zašto sam ih ponijela sa sobom, mahinalno, šta mi bi…“, govori dok stišće dvije maslinove grančice nasred supermarketa. Uvukla je ramena i bojažljivo se smješka.

A ja ju gledam i ne znam čime sam na ovome svijetu zaslužila biti njena kćer.

U crkvi stojimo jedna pored druge i miris tamjana obavija prazninu i visoki, freskama oslikan strop. Ona moli, a ja ju slušam. Okreće se prema meni i oči su joj pune suza. Ja ništa ne govorim, samo ju čvrsto stišćem za ruku.

„Jesmo li vam dosadili?“, pita me navečer dok krpom briše suđe. Ruke joj drhte, a kosa ima više sijedih nego što pamtim.

Gledam ju kako spretno okreće u rukama limenu posudu i vraća ju na policu i kako sve što radi ide tako glatko i brzo, kao da se zapravo i ne dešava, kao da je to tek tihi film u pozadini života. Osjetim nježnost i strpljenje koje je sa sobom donijela u naš dom i čujem odjeke očenaša utkanih u kamen iz kojega smo potekle i minula stoljeća koja su ga izbrusila i otvrdnula i miluje me po obrazima blagost i bezbrižnost djetinjstva koja lebdi oko nje.

Gledam ju i pokušavam naći prave riječi, one koje bi mogle iole nagristi knedlu koja mi je u grlu danima, koje bi mogle pretvoriti ovo nedostajanje u stvarnost, koje bi mogle objasniti, urazumiti, opravdati, izliječiti.

„Ma šta ćeš mi dosadit.“, govorim i stavljam joj ruku na rame.

„Odnio nam tata upaljač, morat ćemo održavat vatru.“, kroz poluosmijeh izgovara.

Stojimo iznad upaljenog kola od štednjaka, izmrvile smo po njemu malo duhana i čekamo da se zapali, a onda ga cigaretom lovimo.

Izbjegavamo si pogled, ali se ipak na trenutak uhvatimo i smiješno nam je to što radimo, blesavo se osvrćemo oko sebe, kao tinejdžerke uhvaćene s prvom cigaretom, objema nam je lagano neugodno, no toliko smo sretne.

A ja shvatim u tome trenutku da nisam odrasla, da ona nije ostarila i da se nikada nismo razdvojile.

***

Uskrsno je jutro i nedostaje mi Hercegovina.

Posvađana sam sa sobom i s njime i u tišini ulazimo u crkvu.

Ne čujem ništa oko sebe i gledam isprazno u ikone i zidove, ne znam pjesme koje se pjevaju i nedostaje mi zvuk zvona nakon trodnevne šutnje i odsjaj sunca o kamen i zrnca prašine koja se presijavaju i lome u duginim bojama i miris behara i proljeća. Mislima mi plovi starinska kamena avlija i stol izliven iz jednog komada. Stepenice koje nagriza mahovina i nas troje malenih kako jurimo njima dolje k baki i dedi.

„Bogova ti sunca, nu jaja. Aj biraj koje ćeš!“, smije se dedo, i gurka pred nas malenu drvenu posudicu s obojanim jajima. Tucamo se s njima i smijemo se i musavi smo od žumanjaka i zagrizamo u cijela jaja kao u jabuku. Na stolu stoji rakija i nekoliko čaša, i tata pije jednu ljutu, mama nas briše maramicom i kaže da se možemo ići vani igrati.

„Stani dera tu, prvo ćemo se moliti! Aj ko će započet, aj očenaškojijesi….“

Glas moga dede se miješa s glasom svećenika i ja ugledam ruku pruženu prema meni. On me gleda i očima vapi da ju prihvatim. Ja mu dajem jednu ruku a drugu podižem k nebu i zajedno nastavljamo. Spojeno, po naški.

Sjeli smo u klupu, a ja i dalje stišćem njegov dlan. Osjetim mu bilo kako tuče i krv kako nam zajedno gori pod kožom. I shvatim tada da je On moja Hercegovina. Moj dom i moje sjećanje, moje brdo i moj kamen, moja prošlost, sadašnjost i budućnost, moje zelenilo Neretve i ljetni dah s vrha Huma, moj miris lipa u predvečerje i moj behar u ožujku, moj jug i moja tradicija, moje crveno nebo i moj prkos i inat koji nosim sa sobom i koji me uvijek goni dalje i dalje.

Naslanjam se na njegovo rame i smijem se.

„Aj lijepo sjedi, ‘ko još tako sjedi?“, govori mi kofol prijekorno.

„Šta me briga, ja sjedim.“, odgovaram i ljubim mu prste.

Izašli smo van, na sunce i hladnoću. Ja hodam i jedva čekam zagrlit djecu.

Mislim o nama i oči mi se pune suzama.

Neka.

Kamen je kamen, ali ravnica je ravnica. A i ja sam ja.

Glasni i uzburkani odjek krša na mirnim i tihim poljima. Izgubljena i pronađena. U nadi života i stisku njegove ruke, dok nas bude i nakon.

Anica Miličević, “Molitva”.