Zloupotreba o kojoj se ne govori

Zahvaljujući medijima i osviještenoj javnosti, Crkva se tek nedavno počela suočavati s problemom zloupotrebe moći i struktura. Ako na trenutak zanemarimo da se ovoj temi često pristupa previše emotivno pa čak i ostrašćeno, seksualizirano nasilje je prije svega zloupotreba moći.

Nakon razotkrivanja zloupotrebe moći kod djece i mladih, vrijeme je da se Crkva pozabavi i problemom zlostavljanja odraslih. Budući da zlostavljanje odraslih, za razliku od zlostavljanja djece, nije uvijek pravno relevantno te ne predstavlja toliki skandal u javnosti, ono je još uvijek svojevrsni tabu. Jer, koja će to odrasla žena ili odrasli muškarac tako lako priznati da su dopustili da ih netko izmanipulira i zlostavlja? Dovoljno se samo prisjetiti one tragične situacije kada je prošle godine u Sukošanu 43-godišnji svećenik pretukao 70-godišnju časnu sestru koja ga je unatoč vidljivim modricama po licu još na kraju i branila tvrdeći da je sama pala. Budući da mu je često teško ući u trag, zlostavljanje odraslih se i u Crkvi i u javnosti ne shvaća nažalost previše ozbiljno.

Jedno od najosjetljivijih područja je zloupotreba duhovne moći. Nisu rijetke situacije u kojima svećenik za sebe veže neku osobu koja traži duhovni savjet ili je u nekoj potrebi, čineći je tako emocionalno ovisnom o sebi. Duhovna moć se u ovom slučaju ne koristi kako bi se nekome pomoglo nego kako bi se nekoga iskoristilo za neke druge interese. Redovito na štetu podređene osobe. Posebna tema je crkvena poslušnost kao obećanje ili zavjet. Pitanje poslušnosti u redovničkim zajednicama je duhovno i teološki utemeljeno. Tko god naime u jednom religioznom činu povjerenja obeća poslušnost onima koji bi ga trebali dalje usmjeravati drugima daje vlast nad sobom. U takvim se situacijama često zaboravlja da poslušnost u konačnici pripada samom Bogu, čiji se glas nastoji osluškivati. No nerijetko zna doći do situacija, u kojima poglavar ima veliku moć – i duhovnu i institucionalnu – nad podređenom osobom, što se na koncu može zlorabiti u korist nadređenog i(li) zajednice, a često nažalost na štetu ovisne osobe. Najnoviji primjer dolazi iz Poljske, u kojoj je tamošnja biskupska konferencija definirala kako bi trebali izgledati profili svećenika, redovnika i redovnica na društvenim mrežama. Kao da je riječ o djeci, a ne o odraslim osobama.

Katolička crkva je ustrojena hijerarhijski i monarhijski, s ogromnom moći koncentriranom u rukama nekolicine (starijih) muškaraca. Da stvar bude gora, ta se vlast redovito sakralizira: crkvene funkcije i službe, slično kao i kod ređenja svećenika i biskupa, dolaze navodno „odozgo“. Duh Sveti je onaj koji bira poglavare i cijelo se vrijeme živi u uvjerenju da ih on vodi. Tijekom formacije redovničkih i svećeničkih kandidata redovito se naglašava da se u odlukama poglavara treba gledati „Božja volja“, a – budimo realni – tko bi se htio i mogao opirati Božjoj volji? Kontrole gotovo da i nema, a nadređenima se i u slučaju dokazanog zlostavljanja u pravilu ništa ne događa. Ovakav model upravljanja dobro funkcionira samo ako su pravi ljudi na ključnim funkcijama te ako svoju službu vrše odgovorno i svjesno.

Slično kao i u poznatim slučajevima zlostavljanja djece i mladih, i zlostavljanje odraslih se odbija priznati kako se ne bi naštetilo ugledu Crkve i njezinih svećenika. Ako bi se kompromitirani svećenici u javnosti prokazali kao zlostavljači, to ne bi naškodilo samo njima pojedinačno nego i autoritetu Crkve i idealiziranoj slici svećenika kao onoga koji ne može i ne zna pogriješiti. Barem ne u javnosti. Jedan od uzroka ovakvog mentaliteta je, između ostalog, i taj što Crkva podiže i propovijeda ionako izrazito visoke moralne standarde koje sama ne uspijeva slijediti. No, što je niži pad, kada sami crkveni velikodostojnici ne uspiju zadovoljiti vlastite moralne standarde, to je veći gubitak vjerodostojnosti i bijes javnosti. Ne čudi stoga crkvena potreba zataškati sve svoje padove i skandale.

Jedan od onih mračnijih poglavlja je način na koji se odnosimo prema ženama koje su zatrudnjele s klericima pa su kasnije te žene prisiljavane na pobačaj ili ostavljane same brinuti se za djecu. Porazno je primijetiti da Crkva ovdje bogohulno proturječi samoj sebi. Bitno je pak naglasiti da ima i odraslih žena (i muškaraca) koji – možda i nesvjesno – u jednom svećeniku traže nešto erotično te mu žele biti toliko blizu da ga nerijetko i uhode. Ako u takvim situacijama dođe do odnosa, na kojeg obje strane pristanu slobodno i svjesno, onda nema govora o zlostavljanju od strane svećenika.

Bilo kako bilo, zloupotrebu moći u Crkvi teže je prepoznati nad odraslima nego nad maloljetnicima, a da i ne govorimo o kaznenom procesuiranju. Koliko god to bilo teško, Crkva se mora naučiti nositi s ovim problemom i uspješno boriti protiv njega. Možda ona tada čak postane i pionir te borbe u svijetu u kojem je više zlostavljanja i nasilja nego što se može i zamisliti.