Ivan Filipović: “Ne tražimo donacije već poduzetnike koji imaju osjećaj i znanje.”

Dobro upoznavši život od njegova dna, don Ivan se posvetio ljudima koji su posrnuli, ali ne samo na način da ih nahrani jednom, već da ih nauči kako loviti ribu.

Kad smo dogovarali razgovor s don Ivanom Filipovićem, malo smo se iznenadili kad je predložio da dođemo u firmu jer prije bismo očekivali župni ured ili crkvu, kad je već riječ o svećeniku. Što su ti predrasude! Golema zgrada bivšeg pogona Ranžirnog kolodvora na južnom izlazu iz Zagreba odnedavno je sjedište tvrtke Afilio DO ERGO SUM d. o. o. odnosno zadruge Pontes Salutis. Na temeljima šest bratovština Udruge svetog Lovre – Zajednica Cenacolo, koja djeluje u okviru svjetski poznate talijanske zajednice za liječenje ovisnika Cenacolo, Pontes Salutis razvija koncept društvenog poduzetništva kao nadgradnju kojom se ljude nakon liječenja osnažuje za život kroz zapošljavanje. Sve je pokrenuo 55-godišnji don Ivan Filipović, nekoć i sam ovisnik liječen u Cenacolu. Iz komune je krenuo na studij filozofije i teologije i postao sasvim netipični svećenik-poduzetnik u službi liječenih ovisnika. Dobro upoznavši život od njegova dna, don Ivan se posvetio ljudima koji su posrnuli, ali ne samo na način da ih nahrani jednom, već da ih nauči kako loviti ribu.

Djelujete kao d. o. o., ali ste zapravo zadruga, a cilj je da na čelu bude zaklada. Pojasnite nam, kako sve funkcionira?

Afilio DO ERGO SUM d.o.o. i Pontes Salutis u biti su jedno, a Afilio smo osnovali zbog jednostavnijeg poslovanja jer je Zakon o zadrugama nedorečen pa je kao zadruga teže poslovati. Znači, da biste bili društveno i poslovno aktivni, morate pravno istupati kao firma, ne kao zadruga. Svi smo zaposleni u Pontesu, nas 20-ak. Ovisnici dolaze u Cenacolo, naime, Zajednica Cenacolo ima šest svojih centara u Hrvatskoj, dvije u Vrbovcu, zatim u Varaždinu, Osijeku, Splitu i Biogradu. Tu živi stotinjak ljudi. Kad završe terapijske programe, pripremili smo im dvije stambene jedinice gdje mogu naći stan i sigurno radno mjesto u zadruzi Ponte Salutis, to smo počeli razvijati prije deset godina. Afilio je druga strana medalje – na tržištu radimo s trgovačkim lancima, Konzumom, Sparom, Pevexom, dm-om, Kauflandom, Bipom, Tiskom, Ofertissimom, Lidlom, KTC-om, Tommyjem… Ondje prodajemo proizvode koje izrađujemo. Izrađujemo prigodne zahvalnice i čestitke, šalice, platnene torbe, božićne, uskrsne i druge prigodne ukrase, nakit, vaze, za tvrtke pakiramo prigodne poklone s domaćim proizvodima naših OPG-ova…. Što se tiče vlasničke strukture, budući da sam svećenik i da me to osobno ne interesira, osnovali smo Zakladu Cardeo koja je vlasnik Afilia i cilj nam je stvoriti jednu socijalnu mrežu odnosno privući poduzetnike u tu Zakladu, prvo kao podupiratelje, a potom će se među njima birati članovi Skupštine iz koje će se onda birati i uprava. Ne tražimo donacije već poduzetnike koji imaju osjećaj i znanje za ovu stvar.

Na ideju ste došli jer ste i sami kao ovisnik nekoliko godina proveli u Cenacolu?

Da, kao mlad sam eksperimentirao s drogom i završio u komuni. Ondje sam osjetio satisfakciju rada i imao život kakav sam zapravo tražio. Puno se radilo i rukama, kontakt s prirodom, biljkom, zemljom jako dobro utječe na čovjeka. Nas dvadesetak mladića, mahom Talijani i Hrvati, ondje smo se bavili poljoprivredom i uz pomoć prijatelja izvana, volontera, uspjeli smo zarađivati i živjeti od svog rada, a prihodi su nam omogućavali i razvoj. Bio je to fantastičan osjećaj. Osjetili smo da rad nije samo novac, već puno više, da je rad zadovoljstvo, melem, zajedništvo. Bili smo specijalizirani za eko uzgoj industrijske rajčice i plasirali je u tvornicu za preradu povrća u vlasništvu jednog prijatelja. Imali smo prijatelje volontere, često su to ljudi koji u obitelji imaju ovisnika. Subotom popodne je bio dan za prijatelje, družili smo se, radili pizze… Odlučivali smo zajedno, iako je postojala hijerarhija, a svatko se pozicionirao po talentima. Vodio sam jednu komunu u Toskani, bio sam tamo šest godina. Nije uobičajeno da bivši ovisnik iz komune ide na fakultet, ali je sestra Elvira nešto prepoznala u meni i dobio sam dopuštenje te upisao teologiju na učilištu Beato Stone na Piazza St. Katarina u Pizzi.

Taj način života prenijeli ste i izvan komune?

Pitali smo se: da li je moguće ovako živjeti i u vanjskom svijetu? Znali smo da nećemo zauvijek ostati u komuni, a priželjkivali smo organizirati ovakav život vani, htjeli smo to iskustvo iz Cenacola prenijeti na život. Upravo to se prije deset godina počelo aplicirati kroz Ponte Salutis, i ovdje nastojimo zadržati karizmu molitve i rada, a ljudi žive u svojim stanovima, imaju obitelj, dolaze na rad u Pontes. Imamo intencije da se proširimo i na poljoprivredu.

Koncept zvuči jako poslovno i poduzetnički, ali polazište zapravo dolazi s duhovne strane?

Ako se bavite ljudima, a ja sam svoj život posvetio ljudima koji dolaze iz problema, većinom iz problema ovisnosti, ako čovjeku pomažete, onda je normalno da mu pomognete do kraja. Mi smo pomagali ovisnicima iz Cenacola i to je jedno vrijeme funkcioniralo, a onda počnete primjećivati sve više recidiva. Pitate se: zašto? I onda vidite što nedostaje. Nedostajao je taj egzistencijalni dio u jednom realnom svijetu. I onda se počnete baviti mišlju – kako to riješiti. Ako sam nešto ne pokreneš, teško. Jer, kako ću ja nagovoriti nekog poduzetnika: “Hajde ti zaposli bivše ovisnike?”. Svi se borimo, pogotovo sada kad smo imali i Covid i potres, mnogi su morali zatvoriti svoj posao i ne možete nekog samo tako pitati. Istovremeno, postoji ona potreba s početka priče, kad smo u Cenacolu radili poljoprivredu i pitali se je li moguće ovakav život voditi nakon izlaska iz komune. I to je bio izazov. Kod liječenih ovisnika danas postoji problem financijske ovisnosti. Naime, promijenila se slika ovisnika, ovisnik iz 80-ih i 90-ih nije imao sve te banke i agencije koje nude kredite, morali su krasti. Kad izađete iz komune danas, osim što ste izgubili vrijeme, jer drogiranje je gubljenje životnog vremena, stali ste s emotivnim i obrazovnim, kulturološkim i svakim razvojem. Dok ste se liječili to je bilo vraćanje zdravlja, a na neki način i tu ste izgubili vremena i vama fali 15 godina života. A kad izađete nakon tih 15 godina, u debelom ste minusu, pod ovrhom, netko vam uzima trećinu plaće. Kako preživjeti? Pa danas i s cijelom plaćom svi moraju paziti na svaku lipu! Jedan posao, pa drugi, konobariš subotom, ali to iscrpi čovjeka. Izdržiš jedno vrijeme, ali dođeš u crveno i kad ste u crvenom preostaje vam tražiti bijeg iz svijeta. Hoće li to biti alkohol, droga, kocka…. Da nisam mogao napraviti ovo, ne bih bio sretan jer, ako nekome pomognete na pola i onda ga zaboravite, uložite tri, četiri, pet godina u rad s nekim i pustite ga nakon toga da umre…. Ovo naše socijalno poduzetništvo itekako je povezano sa svećeničkim pozivom, samo je ljudima možda teško razumjeti. Mi smo u Hrvatskoj u puno pogleda kruti, previše skučeno gledamo. Nisam ja jedini svećenik koji se bavi ovime, to sam naučio od svećenika u Italiji, samo sam možda prvi koji tako radi u Hrvatskoj.

Bavite li se i svećeničkom službom?

Svoj sakramentalni život živim redovito i to mi je okej. Pratim kao duhovnik sve ove ljude, a na misu odem obično u neku od bratovština, svako jutro u najbliže kuće u Vrbovec ili Varaždin, u stambenu jedinicu u Gračanima jednom tjedno, a vikendima idem dalje prema Dalmaciji, ovisno o obavezama…. Oko 50 ljudi prošlo je kroz firmu, riješili su svoje probleme i nastavili sa životom. Ta stabilizacija nakon rehabilitacije kroz Pontes je, shvatili smo, jako bitna. Nama je to bilo nešto novo, a rezultati su vrhunski a i za mene osobno kao svećenika, izaći u svijet i doživjeti kako ljudi žive, iznimno važno. Svećenici puno puta – za oltarom, imate svoju publiku i to je to, ali susret s realnim životom je drugo. Plaćam svoj stan, plaćam svoj leasing za auto, živim od svog rada.

Jeste li se umorili?

Jesam, ali to vam je svećenički život. Neki umor postoji, ali morate dati neki smisao svom životu. Nisam se ženio, nemam vlastitu djecu, nemam nekih egzistencijalnih problema, jednostavno je ovo moj život. Davno sam donio tu odluku i nisam joj nikad stavljao upitnik.

Kako gledate na novosti koje papa Franjo unosi u Crkvu?

Jako pozitivno. Crkvi su potrebne reforme. Pokojni kardinal Martini rekao je da Crkva kasni za vremenom 200 godina i to je istina. Crkva je stvorila fenomen klerikalizma iz kojeg proizlaze mnogi problemi o kojima čitamo. Ako ne idete u korak s vremenom, osuđeni ste na odumiranje. Upoznao sam papu Franju dok je bio kardinal u Buenos Airesu tako da su meni te stvari bliske i jasne.

Razgovarala Romana Kovačević Barišić
Večernji list (8. 4. 2023)