Točka-zarez: povijest jednog znaka

Točka-zarez svoju suvremenu povijest vuče s kraja 15. stoljeća, preciznije iz tiskarskog ateljea Aldusa Manutiusa.

U tom ranom periodu tiska postajala je potreba standardizacije interpunkcijskih znakova. Dijagonalna crta / koja se do tada često koristila za odjeljivanje riječi u Manutiusovim tiskovinama biva zamijenjena manjom i praktičnijom grčkom „komom“ (κόμμα), današnjim zarezom, dok će za kraj misli biti usvojena niska točka (hypostigmḕ) koja je u antičkoj interpunkciji  označavala tek kratak predah. Najveća transformacija dogodila se s grčkim znakom erotimatiko (ερωτηματικό), sastavljenim od točke i zareza, a koji je izvorno zapravo označavao kraj upitne rečenice. On prestaje biti oznaka na kraju pitanja te postaje nešto novo—hibrid između točke i zareza, kraj koji se nastavlja, misao koja se naizgled završava a onda iznova teče. Takva uporaba nije bila potpuno nova jer se točka-zarez u suvremenom smislu susreće već u latinskim tekstovima iz sedmog stoljeća. Uporaba znaka, međutim, nije postala standardizirana sve do pojave tiska. Humanistika je pak koristila niz tipografskih znakova, kao što su primjerice retorički upitnik, punctus-percontativus (⸮), obelus (†) ili diesis (‡). Rijetki od njih su preživjeli, a jedan je sve do danas objeručke prihvaćen: točka-zarez. Povijesni je kuriozitet da je suvremena točka-zarez nastala upravo u Veneciji, gradu između kopna i mora, između grada i države, između potonuća i uzdignuća.

Prema Ceceliji Watson, smisao točke-zareza bio je odrediti pauzu između trajanja točke i zareza, tako kombinirajući osobine obaju. Točka sa zarezom, kako je danas poznata, liminalan je znak koji spaja dva svijeta—jednog koji prestaje i jednog koji se nastavlja. Watsonina opširna monografija “Semicolon: The Past, Present, and Future of a Misunderstood Mark” predstavlja široku kulturnu povijest ovog simbola koji se nalazio u sjecištu zakonskih prepirki i gramatičkih ratova, ali koji je isto tako postao element književnog stila (primjerice kod Henryja Jamesa) ili pak znak odraz visokog jezičnog stila.

Točka-zarez ujedno je i kontroverzan znak. Humoristični portal The Oathmeal posvetio je čitavu stranicu točki-zarezu koju naziva „najstrašnijim interpunkcijskim znakom na svijetu“ nudeći praktične savjeti kako prevladati strah od nje. Cathy Smith Bowers u pjesmi naslovljenoj “Semicolon,” točku-zarez provokativno naziva retoričkim shizofrenikom, Normanom Baitsom naseljenim u motelu stare sintakse; uspoređuje ju s vratima koja su vječito odškrinuta, kačketom na glavi brucoša okrenutim unazad dok pogled ostaje naprijed usmjeren. Philip Whalen ide i korak dalje te u znaku vidi „glavu i podlakticu čovjeka koji pliva.” Točka je tako glava koja hvata zrak, a zarez je ruka koja grabi naprijed u moru teksta.

Možda je najvažnija moderna funkcija ovog znaka upravo u tome da poziva na stanku, trenutak refleksije koji ne prestaje biti dio šireg gibanja, udah pri plivanju koji pritom ne remeti momentum kretanja. U tome se očitava i njezina filozofska pozadina; točka-zarez je antiteza svijetu koji žuri. Erich Heller je u svojim komentarima na Wittgensteina tako izjavio da točka-zarez predstavlja “granicu između misli i trivijalnosti.” Theodor Adorno u slavnom eseju o interpunkciji tvrdi da se suvremena misao podredila zakonima tržišta i da se pisci sve više boje dugih rečenica koje niti čitatelji niti urednici više nisu spremni slijediti, pravdajući to željom za ‘jasnoćom’ i ‘sažetošću’ koje nisu ništa drugo nego maska za intelektualnu lijenost. Adorno primjećuje da ideja tako “ostaje bez daha,” ali ne zato što je produžena već, naprotiv, zato što je nepotrebno isprekidana. Posljedično, proza podređena ekonomiji brze konzumacije pretvara se u niz “protokolarnih rečenica”, a kada se “sintaksa i interpunkcija odreknu prava da izriču i oblikuju činjenice te da ih kritiziraju, jezik se sprema kapitulirati pred onim što jednostavno postoji.” Za Adorna, prvi znak gubitka kritičke funkcije jezika je upravo nestanak točke-zareza: “Počinje se gubitkom točke-zareza; završava se ratifikacijom imbecilnosti pomoću besmislenosti očišćene od svih primjesa.”

No napravimo i korak dalje te promatrajmo na trenutak život kao tekst. Točka-zarez predstavlja novi početak upravo na onom mjestu gdje je mogao biti kraj. Amy Bleuel je 2013. pokrenula „Project Semicolon“ želeći razbiti stigmu oko depresije i mentalne bolesti koje same po sebi stvaraju carstvo tišine, kako u onima koji nečujno pate tako i u osobama u njihovoj blizini. Amy je projekt posvetila svom ocu koji je pod težinom depresije počinio samoubojstvo. U Facebook objavi koja je postala iskra pokreta Amy je tako napisala: “Točka-zarez se koristi kada je autor mogao završiti rečenicu, ali se odlučio da to ne učini. Autor si ti, a rečenica je tvoj život. PS: Tvoja priča nije gotova.” Danas je tako moguće vidjeti tetovaže točke-zareza koji simboliziraju nastavak života iza pretpostavljenog kraja. S kršćanskog stajališta, događaj Uskrsa je upravo točka-zarez na tkivu povijesti, kraj koji otvara novi početak, smrt iz konačnosti preobražena u zarez.

Kada smo smišljali naziv ovog portala, točka-zarez mi je neprestano bila na umu. Ne samo zbog svoje zvučnosti već, puno važnije, zbog navedene simbolike koju je bilo važno prenijeti ne samo tekstovima već i estetikom stranice. Vizualni identitet portala osmislio je Damir Bralić. Analizirajući tipografsku genealogiju znaka primijetio je da se točka-zarez pojavljuje gotovo isključivo kao zaokružena punina na bijeloj pozadini, čvrsta neprodorna granica koja je na neki način suprotna samoj ideji ovog simbola. Stoga u prvom koraku Bralić uvodi prostor bjeline unutar točke-zareza, dopuštajući im da na taj način komuniciraju s okolinom.

No iako ispunjeni kontekstom, točka i zarez i dalje ostaju bez međusobnog kontakta. I tu slijedi ona konačna i zapravo krucijalna grafička intervencija—umjesto da predstavljaju odvojene otoke na papiru, točka i zarez prestaju biti izolirani entiteti, te postaju krugovi koji se šire, dotiču i preklapaju, stvarajući pritom nova značenja i simbole, između ostalog onaj ribe koji se nalazi na presjecištu krugova.

Reiner Maria Rilke jednu od svojih pjesama o Bogu posvećuje krugovima koji se šire, nalik onim dinamičnim gibanjima na nepokorivoj morskoj površini:

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučiti zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Misija portala ne može biti puno drugačija od ove: započeti nešto—ne u iluziji neposrednog efekta već u obliku poticaja koji će, nadati je se, rezultirati susretom u nekim dalekim valovima koji se negdje dotiču.

Vraćajući se na početak teksta, u 15. stoljeće kada je Manutius uveo točku-zarez, primjećujemo još jednu stvar. Naime, Manutius nije uveo jedan već čak dva znaka koja izgledaju gotovo identično. Uz standardu točku-zarez koja je otprilike usporediva s veličinom malog slova j, postoji i drugi, vizualno sličan, ali manji znak koji kombinira točku i zarez ali ne prelazi red. Taj drugi znak ne označava pauzu već latinski “-que” ili “i,” kao što nalazimo u riječi populusque. Ta dva znaka najbolje je promatrati zajedno, onaj veći kao cezuru koja najavljuje nešto novo iako ne prekida tijek, a onaj manji kao legaturu koja izrečenom dodaje ono često manjkavo “i.”

Točkazarez: i misao se nastavlja.