Blizanac po sumnji (Iv 20,19-31)

Prije svega, dopustite mi da se predstavim. Zovem se Toma. Ja sam jedan od Isusovih učenika, jedan od dvanaestorice apostola.

Sigurno ste odmah pomislili: “Aha, pa to je onaj nevjerni Toma!” U redu je, navikao sam već na takvu reakciju. Ali ovdje sam da vam u prvu nedjelju nakon Uskrsa ispričam svoj doživljaj toga čuda, onako kako sam ja iskusio te nevjerojatne događaje.

Za početak, možda neće biti loše da vam kažem ponešto o sebi – ono što ljudi ne primijete često ili lako zaborave. Kad je Isus čuo da je njegov dobar prijatelj Lazar umro, ja sam bio jedini koji je rekao drugim učenicima: “Idemo i mi s njim, čak i ako to znači da ćemo i mi umrijeti.” Kada je Isus govorio da odlazi Ocu pripremiti nam mjesto i da mi znamo put do tamo nitko mu se nije usudio postaviti pitanje, iako nitko nije shvaćao o čemu govori. Zato sam ja morao upitati: “Gospodine, ne znamo kamo odlaziš, pa kako da onda znamo put?” Što time hoću reći? Pa, bez obzira na to što ljudi pričali o meni, ja sam uvijek volio biti iskren i reći ono što mislim. Ono što vidim, to i kažem, neovisno o posljedicama. Ako hoćete, ja sam u duši realist – ne volim ušminkavanje, pretvaranje i zaobilaženje. Nemam ni živaca, ni vremena za to.

Što se nevjere i sumnje tiče – mislim da nije fer da se samo o meni govori kao o nekom tko nije vjerovao. Svi mi koji smo bili te tri godine uz Isusa, svi smo mi puno puta čuli njegove riječi koje su mogle značiti da će umrijeti i opet oživjeti. Ali kad se to STVARNO dogodilo, nitko nije odmah rekao: “Dobrodošao natrag!” Nitko se nije požurio i rekao: “Pa naravno! Znali smo da će biti tako!” Kad nismo mogli naći tijelo, nitko nije rekao: “Zašto ti je, Isuse, trebalo tako dugo?” Kad se Isus poslije raspeća pojavio pred nama, svi smo mi sumnjali. Baš svi!

Sjetite se samo Posljednje večere. Petar nije htio da mu Isus pere noge i smatrao da je to nedostojno nekoga tko je par dana ranije slavodobitno ušao u Jeruzalem, da je to ispod razine Mesije. Svi smo bili sumnjičavi prema ideji da se Mesija ponaša kao običan rob. Kad su Isusa kasnije uhvatili i odveli, isti taj Petar borio se sa svojim sumnjama i ljubavlju – bio je blizu njega, ali ga svejedno zanijekao tri puta. Od petka od nedjelje svi smo se u sebi grizli i premišljali zašto nismo napravili ovo ili ono… Nitko od nas nije rekao: “Hajdemo pričekati i vidjeti što će se dogoditi za tri dana!”

Isto tako, žene su u nedjelju otišle pripremiti tijelo za konačni ukop, a ne zato što su očekivale uskrsnuće. Kad su došle tamo i vidjele prazan grob, Mariji Magdaleni to nije bilo dovoljno. Sumnje su nestale tek kad je srela Gospodina i kad joj se on obratio po imenu. Ivan je prvi došao na grob, ali nije smogao snage ući unutra, možda i iz straha od toga što će ugledati.

Sve ovo pričam da vam kažem kako je sumnja bila sastavni dio našeg puta s Isusom. A u tom Velikom tjednu sve se to zakuhalo do neviđenih razmjera. Najprije smo s njim ušli u Jeruzalem. Kakav je to samo bio ulazak! Ne znam možete li to uopće zamisliti, ali cijeli grad je bio na ulicama – totalna euforija, napetost u zraku, osjećaj da se sprema veliko, da se piše povijest… Mislim da smo svi mislili da će za dan ili dva Isus preuzeti stvar u svoje ruke, na ovaj ili onaj način uspostaviti Kraljevstvo Božje na zemlji. Vjerojatno bi se onda i naše uloge promijenile jer ipak smo mi bili s njim od samoga početka.  A onda se u tih par dana sve raspalo. Tri godine života, cijeli jedan život nadanja, sve ono o čemu sam maštao – sve sam izgubio onog trena kad je Isus izdahnuo uz riječi “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”

A onda je došla i ta nedjelja. Ostali učenici su se okupili, ali su se jako bojali. Očekivali su da bi Židovi mogli doći i po njih nakon što su se riješili Isusa. Čujem da ljudi često pitaju zašto i ja nisam bio s njima. Nisam se htio poput njih skrivati iza dobro zaključanih vrata, ali sam morao razmisliti što ću dalje sa svojim životom što nije bila lagana odluka. Uglavnom, među njima se iznenada pojavio Isus, iako su vrata i dalje bila čvrsto zatvorena. Stao je među njih i zaželio im mir. Odmah im je pokazao tragove svojih rana, a onda dahnuo u njih i rekao neka prime Duha Svetoga. Onda ih je poslao, kao što je Otac poslao njega.

Ništa od toga ja nisam vidio. Ovo što sam vam rekao, to su mi oni prenijeli. Pokušajte se staviti na moje mjesto. Zašto bih im ja povjeravao da se to stvarno dogodilo? Ili, još bolje, KAKO bih im mogao povjerovati tako nešto? Znam što sam vidio na Golgoti, znam kako završavaju ljudi raspeti na križu, znam da takve rane na tijelu ne mogu zacijeliti… Međutim, kako su dani prolazili, postajao sam sve svjesniji toga da ŽELIM vjerovati. Ali nisam to mogao prihvatiti “iz druge ruke”. Za mene je to bilo nešto preozbiljno da u to povjerujem samo zato što drugi tako kažu. Vjerovat ću ako se sam budem uvjerio. Neki su se ljutili na mene, čudili se zašto ne vjerujem, a možda me potajno i osuđivali. Zato sam rekao: “U redu, vjerovat ću. Ali najprije moram staviti prst u njegove rane – tamo gdje su bili zabijeni čavli i tamo gdje ga je probolo koplje.” Nije mi nimalo bila ugodna ideja da dodirujem njegove rane, ali radilo se o tome da sam htio reći: “Želim istu šansu kakvu ste i vi dobili – čim se, kako kažete, ukazao među vama, prvo vam je pokazao svoje rane, a tek ONDA ste povjerovali. Zašto bi se od mene očekivalo nešto drugo?”

Tako je ispalo da sam osam dana kasnije bio s ostalim učenicima kad se Isus ponovno pojavio. Ni tada nije pokucao niti otvorio vrata, ali ovaj put je odmah stao pred mene i ponovio moje riječi: “Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.” Njegova pojava bila je tako moćna, toliko nevjerojatna da sam ostao bez teksta. On je čekao da dođem k sebi i gledao me u oči. Ja sam znao da nema potrebe pregledavati njegove rane. Znao sam i da će sve što probam reći biti bezvrijedno i da će zvučati kao jadno mucanje, pa sam zato izrekao samo ovo: “Gospodin moj i Bog moj!” Na to je on odgovorio: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji nisu vidjeli, a vjeruju!”

To je zapravo sve. Ništa mi više nije bilo potrebno. Danas, kada se prisjećam toga, siguran sam da sam već tada sam shvatio da me Isus nije želio prekoriti ili poniziti. On je znao kakav sam i nije pogazio moj osjećaj za realno. Naprosto me suočio s tim da je moja stvarnost premalena, preuska da obuhvati Boga i ono što je Njemu moguće. Vidio je moju sumnju, ali dobro je shvaćao da bez svojih sumnji neću pronaći vjeru. Bilo mu je jasno da osobe poput mene moraju imati prostora za sumnju da bi iz njega mogla izrasti vjera. To me promijenilo za čitav život. Ne tako da više nikad nisam sumnjao, nego da sam, kad god bi se sumnje pojavile, postao sposoban prihvatiti ih kao nezaobilazni dio života vjere.

Na početku sam zaboravio reći još nešto o sebi. Moje ime na aramejskom znači “Blizanac”. Zanimljivo da u Novom zavjetu nećete naći ništa o mojem bratu blizancu, ali pada mi na pamet da među vama ima moje braća i sestara blizanaca. Vi spadate u one koji nisu mogli vidjeti kao što sam ja vidio, a pozvani ste da vjerujete. Moguće je da zato netko od vas u sebi nosi sumnje. Možda vas žulja neko pitanje ili dilema i već vas bole leđa i ramena od nošenja tog tereta. Možda se bojite da takva sumnja znači nevjeru. Ili, možda vjerujete da se Uskrs doista i dogodio, ali naprosto sumnjate ima li ta činjenica ikakve veze s vama? Što god bilo, možda možete to svoje pitanje ili svoju sumnju danas staviti crno na bijelo. A onda je donesite Uskrslom na blagoslov. On ima snage blagosloviti vašu sumnju. On ima moć uskrsnuti vašu vjeru.

Zato, ako mene pitate, ja sam siguran da Isusa nikada neće otjerati ili razočarati vaše sumnje. Dođite k njemu, samo budite iskreni i vidjet ćete da se čak i iz najmračnije sumnje može roditi jutro vjere.

A ja idem dalje… Ima još blizanaca s kojima trebam popričati.