El camino: Emaus

Maksim Morlakov

14.04.2024

El camino: Emaus

Envato

Priča o dvojici učenika na putu za Emaus je vjerojatno jedna od najljepših uskrsnih priča u Novom zavjetu.

Budući da je teško danas odrediti gdje se točno nalazio spomenuti Emaus, većina bibličara je suglasna da je famozni „put za Emaus“ izrazito simboličan. Put koji vodi u Emaus je put svakog čovjeka te istovremeno i slika ljudskog života. Putovati u Emaus znači odustati i kapitulirati. Ako se uzme u obzir da smrt ionako ima posljednju riječ, onda je Emaus mjesto pokapanja posljednje nade.

Luka piše o dvojici učenika koji razočarano bježe iz Jeruzalema u Emaus. No zašto njih dvojica uopće imaju potrebu napuštati Sveti grad? Jer Jeruzalem je ipak mjesto Božje prisutnosti. Iz evanđelja se može iščitati da odlaze zato što tamo nisu pronašli rješenje svojih problema. Dok su se udaljavali od Jeruzalema i približavali Emausu, pridružuje im se neki stranac koji navodno ne zna što se sve izdogađalo u Jeruzalemu. I tu dolazi do neočekivanog zaokreta…

Dok razmišljam o dvojici učenika na putu za Emaus, prisjećam se svog prvog El camina. Mislim da sam svoje prve kilometre od St. Jeana prema Santiagu prohodao slomljen, razočaran i prazan. Tada sam imao dovoljno vremena razmišljati o stvarima koje su me tada ubijale u pojam. Moram priznati da su mi doista godili brojni razgovori sa suputnicima te iznenađujući susreti sa “slučajnim” prolaznicima. Teško ću zaboraviti onaj jedan dan hoda po jakom suncu kada me pred Astorgom sustigla mlada osebujna dama iz Glasgowa. Nakon što smo razmijenili osnovne informacije i nakon što je shvatila da sam svećenik, bez ikakva me pardona upitala: “Od čega ti bježiš?”. Iako je njezino pitanje bilo više retoričkog karaktera, ostavilo je traga na meni.

Jedna od ljepota El camina je što svatko od nas hodočasnika može isplanirati svoj put onako kako nam odgovara. Iako svi imamo isti cilj, svatko bira ići svojim putem. Kojim god putem da krenemo, nemoguće je bilo ne susresti strance koji bi se par kilometara kasnije pretvarali u suputnike, prijatelje i suborce. U tim brojnim susretima otkrivale su se sličnosti, ali i različitosti. Tu nije bilo potrebe za onim ispraznim “small-talkom” o vremenu, sportu i onim tamo političarima. Sa suputnicima smo mogli dijeliti neka svoja najintimnija razmišljanja. Ali neka baš i ne. No u tome i jest bila ljepota: možeš reći što god želiš, a i ne moraš ništa. I to je u redu. Kada sam osjetio potrebu biti sam sa svojim mislima i sa svojim Bogom, nitko me ne bi ometao.

I da se sada vratim na Emaus. Trojica suputnika na putu za Emaus također su dijelili svoja razmišljanja. Navodi se da su razgovarali o “događajima posljednjih dana”. Pojavila su se vjerojatno i izvjesna neslaganja i čuđenja. No prva dvojica su dopustila da im onaj treći i to stranac ponudi jednu drugačiju perspektivu. Unatoč početnom neslaganju, između njih je kliknulo na kraju. Dok su kasnije na izmaku dana zajednički dijelili kruh i vino, shvatili su da je onaj dragi stranac zapravo uskrsli Gospodin.

Ako malo bolje razmislimo, iskustvo učenika iz Emausa upućuje nas na sam početak kršćanske priče. Isus je sa svojim drugovima putovao zemljom. Oni su se smatrali njegovim učenicima i bili su fascinirani njegovim likom i djelom. Slušali su i upijali kako je Isus zainteresiranima propovijedao Radosnu vijest o nadolazećem Božjem kraljevstvu. Zajedno s Isusom, oni su ovu novost života prakticirali dijeleći sve što su imali, pa čak i vlastite snove, nade i strahove. Ova nevjerojatna družina imala je odliku jedne prave zajednice. Njihov zaštitni znak postalo je dijeljenje kruha. Također nema potrebe skrivati ni da je na njihovom putu iz sela u selo te iz grada u grad bilo svakakvih rasprava koje su često znale rezultirati i povišenim decibelima i ljutnjom.

Učenici su i na putu za Emaus nastavili ovu praksu te pokazali otvorenost prema spomenutom strancu koji je naišao. Nakon što su neko vrijeme proveli zajedno, otkrili su da upravo u njihovom zajedništvu živi Isusov duh.

Misao tjedna: Da bismo dočekali novi dan, prvo trebamo preživjeti noć.