Nadbiskup Dražen Kutleša – najsretniji čovjek u Hrvatskoj

Ispratili smo kardinala Josipa Bozanića u djelomičnu mirovinu. Postao je član Odjela za temeljna pitanja evangelizacije u svijetu rimskoga Dikasterija za evangelizaciju.

Znajući crkvenu povijest, postoje izvanredno dobre šanse da jednoga dalekoga dana, kada napusti ovaj naš svijet, kardinal Bozanić u vrlo brzom roku postane prvo blaženik, a onda svetac. Ovo uopće nije šala, dovoljno je pogledati preko granice: Stjepan I. Arpadović (975.-1038.?) i Ladislav I. Arpadović (1040.-1095.) sveci su Katoličke crkve i ikone velikomađarske političke ideologije. Pozivam bilo kojeg hrvatskoga građana da se dosjeti jednoga pobožnoga djela milosrđa koje učiniše ova dva Arpadovića. Googla mi, ja nemam pojma nijedno. Kakve veze to ima sa Zagrebom? Ladislav je (primarno politički) uspostavio Zagrebačku biskupiju, s njom i županiju, čime je  Zagreb dugoročno postao najvažnije središte Slavonije, koja je tada pokrivala panonski dio Hrvatske, a u to doba kajkavski se govorilo od Međimurja do Srijema. Stjepan je pak onaj gospodin kojem je suposvećena zagrebačka prvostolnica.

O Kuhariću i Bozaniću

Kardinal Bozanić, koji možda nije bio baš popularan kod strane svećenika pod sobom i od vjerničkih masa, kao što je bio kardinal Kuharić, napravio je jednu vrlu važnu stvar za Crkvu u Hrvatskoj: sva četiri sporazuma sa Svetom Stolicom zaživjela su u praksi. Crkva je širom Hrvatske dobila u ruke najveći dio svoje oduzete imovine, ne postoji politička razina vlasti, od načelnika općine do predsjednika države koja će se usprotiviti bilo kojem svećeniku. Doslovce, nema i ne postoji političar u Hrvatskoj koji je na vlasti i koji će ići kontra Crkve.

Istina, kardinal Kuharić i dalje titra u srcima mnogih vjernika, ali godine prolaze i sjećanja sustavno bijede. U historiografiji imamo pomalo posvađanu sliku kardinala Kuharića, jednu koju pomno stvara jedan od najmoćnijih hrvatskih povjesničara i čovjek kojemu su svi crkveni arhivi otvoreni, Miroslav Akmadža. S druge strane nekakvu alternativu pokušava napraviti novinar Darko Hudelist koji je napisao vrlo opsežnu studiju Rim, a ne Beograd: promjena doba i mirna ofenziva Katoličke Crkve u Hrvatskoj u Titovoj SFR Jugoslaviji (1975.–1984.), koja je sama sebi najveći neprijatelj zbog svoje opširnosti, knjiga sa svim prilozima ima preko osamsto stranica, a mi živimo u svijetu u kojem se prebrzo živi i u kojem malo ljudi ima luksuz čitati opširna izdanja. Ne bih htio biti zločest, ali dojma sam da je knjigu u Hrvatskoj od prve do zadnje strane pročitalo manje od deset ljudi, a među navedenima su urednik knjige, Miroslav Akmadža, moja malenkost (morao sam je dvaput zaduživati u knjižnici), te pokoji recenzent. Nadam se da sam u krivu. Obljubljeni Franjo Kuharić otišao je u legendu, ali teško da će postati blaženik i svetac. Ako je vjerovati vrlo dobro obaviještenom Darku Pavičiću, nešto je usporen proces beatifikacije kardinala Kuharića.

Danas su specifična vremena. Ako je Crkva u komunizmu bila dežurni Pedro za vladajući SKH, ako je Tito propisno nagazio Crkvu i uzeo je veći dio imovine, ako je Crkva bila stjerana izvan javnosti (što se donekle promijenilo Protokolom i pojavom Glasa Koncila), danas je situacija sasvim obrnuta. Danas je Crkva moćan društveni i politički faktor u suvremenoj Hrvatskoj.

Svijet je u krizi

Svijet je na rubu svjetskoga rata, Zapad prolazi kroz tešku duhovnu krizu, Istok (Rusija, Kina i slične despocije) je odustao od bilo kakve ideje slobode i demokracije, preživjeli smo pandemiju (Hrvatska je po svemu sudeći imala jedan od racionalnijih pristupa od svih država na svijetu), nalazimo se u svijetu u kojem vlada kriza. Sada se treba zaustaviti na tren i objektivno priupitati, a kada to nije bio svijet na nekakvom rubu? Kuga je više puta u povijesti poharala Europu, svako stoljeće u Europi su sveopći sukobi u kojima se Europljani bezumno ubijaju. Generalno, cijela povijest znanosti je povijest nekakve krize. Filozofija i teologija su skup rješenja vrlo konkretnih intelektualnih problema koji su drmali pojedino društvo iz stoljeća u stoljeće. Svaki intelektualni napredak nažalost košta. Amerikanci ne bi otišli na Mjesec da Hitler nije odlučio gađati London raketama.

Novi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša najsretniji je čovjek u Hrvatskoj. Predsjednik je HBK. Njegov prethodnik je osigurao logistiku (primjerice, jedino se u Zagrebu sustavno obnavljaju crkve od potresa). Zna se dobro da sve što se događa s Crkvom u Zapadnoj Europi, prije ili kasnije, dođe na hrvatska vrata, pa nadbiskup Kutleša ima vremena za pripremu. Ima sreće, većina novinara ili prezire Crkvu ili ne zna ništa o Crkvi; generalno mediji u Hrvatskoj gaje neprijateljski stav spram svih vjerskih zajednica, što je dobro za navedene zajednice (mediji napadaju HDZ, HDZ-u odmah raste podrška). Katolička crkva u Hrvatskoj nema pravu istinsku konkurenciju na tržištu vjerskih ideja. Netko će teško ili nikako odlučiti postati pravoslavac u Hrvatskoj, jer nezamislivo je biti Hrvat i biti pripadnikom neke druge nacionalne pravoslavne crkve. Islam u Hrvatskoj primarno je povezan s hrvatskim Bošnjacima, iako primjerice moćna islamska zajednica u Zagrebu sakuplja Bošnjake, Albance, Arape, Afrikance, Hrvate-muslimane. Nećemo napisati tko je najpoznatiji konvertit na islam u Hrvatskoj zadnjih godina da mu ne pravimo dodatne životne probleme. Protestanti gotovo ne postoje u hrvatskom javnom prostoru.

Kutleša ima priliku napraviti velike stvari

Logistika je sređena, konkurencije nema, mediji su neprijateljski raspoloženi, kasnimo za Zapadom (znamo što nam se sprema). Ako hoće, nadbiskup Dražen Kutleša može napraviti toliko toga dobroga i lijepoga u Hrvatskoj 2023. Dojma sam da je racionalan čovjek, dobar upravitelj i da, ako odigra dobro karte, Katolička crkva opet može postati zanimljiva većem dijelu građana. Crkva u Hrvatskoj ima stvarnu moć samo ako poput Dulčićevog Krista Kralja iz splitske Gospe od Zdravlja grli cijeli svijet.

Fotografije: HBK, Gospa od Zdravlja (Split)