Hiba Abouk kao lakmus-papir domaće mizoginije

Vjerojatno su do neki dan samo zagriženi poznavatelji španjolske kinematografije ili francusko-španjolskog jet-seta čuli za glumicu Hibu Abouk.

36-godišnja španjolska glumica odlučila je zatražiti razvod braka od svog 24-godišnjeg partnera i nogometaša PSG-a i marokanske reprezentacije Achrafa Hakimija, s kojim ima dvoje djece. Povod njezinoj odluci navodno je informacija tužiteljstva u Nantesu, prema kojoj je Hakimi osumnjičen za silovanje mlađe žene u pariškom domu poznatog para. Španjolska glumica Hiba Abouk je prema izvješćima francuskih medija na sudu zahtijevala pola Hakimijeve imovine. Međutim, tamo ju je zatekla neugodna vijest da bogati nogometaš zapravo ne posjeduje ništa nego da sva njegova imovina glasi na njegovu majku koja za to, usput rečeno, nije ni znala. Dok Abouk ne izlazi previše javnost, Hakimi je heroj društvenih mreža zbog svog „epohalnog financijskog manevra“. Kako se besposlena javnost u ovakvim situacijama redovito po defaultu polarizira, jedni generaliziraju i osuđuju sve bogataše koji su se „uz malo truda“ obogatili dok drugi osuđuju Hakimijevu dosadašnju suprugu zbog pohlepe za njegovim eurima.

Ova priča je za naše pojmove bitna samo u fenomenološkom kontekstu. Nevjerojatno je bilo primijetiti koliko naših (muških) komentatora po društvenim mrežama ne skriva svoje oduševljenje snalažljivošću marokanskog nogometaša. Oni su njegov financijski trik shvatili kao veliki trijumf svih napaćenih muškaraca ovog svijeta nad ženama koje očito nemaju pametnijeg posla nego samo gledaju oteti muškarcima teško zarađeni novac. Sve bi to bilo koliko-toliko podnošljivo da se većina oduševljenih muževa ne smatra want-to-be autentičnim „alfa mužjacima“ koji svoje uzore i inspiraciju pronalaze u višestruko osramoćenoj braći Tate i sličnim likovima koji se ponosno diče svojim mizoginim stavovima. U jednom društvu, u kojem se bilježi porast nasilja nad ženama, ovakvi likovi su uvjereni da žive u „društvu koje je izrazito anti-muški usmjereno“.

Društvene mreže su danas drugačije nego što su bile prije desetak godina: mnoštvo glasova na ovoj virtualnoj agori bez pravila i normi sve više podsjeća na igralište. Posebno fascinira činjenica da anonimnost iz ljudi izvlači ono najgore. Više je psiholoških istraživanja pokazalo da se ljudi u svojoj kvazi-anonimnosti ponašaju drugačije nego što bi činili kad bi njihov identitet bio poznat. No, i na ovom primjeru posve nebitnog marokanskog nogometaša jasno se ocrtava efikasnost mizoginih matrica koje i dalje u velikoj mjeri oblikuju naša društva. Užasavajući komentari brojnih anonimaca na račun žena generalno samo objašnjavaju zašto su negativne pojave verbalno-fizičkog nasilja nad ženama uopće moguće. Viđamo ih vjerojatno svakodnevno. Jedni su zaogrnuti zastavama pretjeranog domoljublja, drugi surfaju valovima uspješnosti. Navijaju jedni za druge, pljuju po žrtvama. I nekim čudom su uvjereni da su zapravo oni prave žrtve okrutnih feministica koje navodno žele pokoriti muški rod.

Izravni krivci za ovo devijantno ponašanje su, da se ne lažemo, i pojedini mainstream mediji koji daju prilično velik prostor likovima koji promoviraju (mačistički) način života koji se svodi na objektivizaciju i seksualizaciju žena. Takvi likovi sebe nazivaju “umjetnicima zavođenja” te su doista uvjereni da je manipuliranje ženama kako bi ih se na kraju odvuklo u krevet, WC ili zadnje sjedište njihova auta na leasing – nekakva umjetnost. Prema njihovom toksično patrijarhalnom viđenju svijeta, žene su samo seksualni objekti koji zapravo i ne znaju što žele, a muškarci su pastusi koji će zadovoljiti sve njihove nesvjesne želje i potrebe. Oni svoju sve zainteresiraniju mušku publiku uvjeravaju da oni imaju urođeno pravo na seks, koje “nažalost” ne uspijevaju prakticirati onoliko koliko bi trebali, jer im za bolji ljubavni uspjeh nedostaju tajni trikovi i tehnike zahvaljujući kojima će žene padati na njih kao pokošene. Prihvatiti “ne” kao konačni odgovor jedne žene i pustiti je na miru ne dolazi u obzir, jer oni znaju da ona njih želi, iako ona sama to (još uvijek) ne zna. Još je veći problem što dobar dio neosviještenih djevojčica na pragu puberteta smatra da to doista treba tako. Ono što je za Internet-mačiste nekakva igra, za određeni postotak žena je borba za preživljavanje.

Ovo je nažalost samo jedan od mnogih primjera u kojima ranjive i nezaštićene skupine u društvu izvlače deblji kraj one stvarne ili figurativne batine. I koji nam je usput rečeno potpuno neprimjetan ili krajnje vidljiv. Ova nejednakost ne počiva samo na slovu zakona, već na dubokim stereotipima, očekivanjima društva od jednog i drugog spola koja se prenose i na pojedince. Onda ćemo se iščuđavati kada još jedna žena završi u bolnici ili, u najgorem slučaju, u grobu.

Kulturno-politički tjednik “Express” (28.04.2023)