Sin svetice: Trevor Noah

Oni koji su odgojeni kao katolici znaju koliku važnost imaju sveci u Katoličkoj crkvi. Toliku da se ponekad čini da su važniji i od Svetog pisma.

Prosječno katoličko dijete poznaje doduše priču o Isusovom životu, Noi, kralju Davidu i još poneku zanimljivu biblijsku priču. No, djeca iz pobožnih katoličkih obitelji, uz te priče, upoznaju i mnoštvo svetaca i njihove avanture. One često i zvuče upravo kao priče za malu djecu, sa svojim fantastičnim razvojem događaja, avanturama i opasnostima u kojima se sveci nalaze i čudima koja čine (ili po njima bivaju učinjena) kako bi prevladali razne prepreke. Te priče su idealne za ekranizaciju, posebno u obliku animiranih filmova. Relativno mlađe generacije su tako mogle gledati fantastične crtane filmove o sv. Franji, sv. Anti, sv. Franji Ksaverskom i sl.

Jedna od mogućnosti razumijevanja svetaca u katoličanstvu jest da su oni istodobno živa aktualizacija i interpretacija evanđelja u određenim (povijesnim) kontekstima. Sveci bi tako bili ogledalo evanđeoskog savršenstva u koje se katolici mogu zagledati kako bi pronašli nadahnuće za življenje svoje vjere u svakodnevici.

No, kako to već biva, postoji i druga strana medalje. Sve priče koje su u prethodno opisanoj verziji došle do vjernika su prilagođene i pročišćene kako ih ne bi slučajno sablaznile ili, ne daj Bože, potaknule na propitivanje usađenih ideala. Biografije svetaca nazivaju se hagiografijama, a najčešće stilsko obilježje im je gruba podjela života svetaca na dva dijela: život prije i život poslije obraćenja. Prvi biva prikazan pretjerano negativno kako bi se još više istaknula pozitivnost drugog dijela života. Tako se u prvom dijelu često pretjeruje i izmišlja podatke o grešnosti budućih svetaca dok se drugi dio pretjerano pročišćava od bilo kakvih ambivalentnosti. Ukratko, svetost svetaca često biva izjednačena s moralističkim standardima vremena u kojima su njihovi životopisi pisani i oni zbog toga mogu izgubiti na životnosti i postati nedostižni ideali s kojima ljudi ne mogu pronaći dodirne točke.

Gore napisano služi tek kao dugi uvod u priču o sv. Patriciji Noah. Da ne bi bilo zabune, moram naglasiti par stvari: žena je još živa i samim tim nije u konkurenciji za proglašenjem svetom. No, i da je preminula, teško bi bila kanonizirana s obzirom da nije katolkinja i da ima djecu s različitim muškarcima, od kojih s jednim od njih nikada nije ni bila u braku, iako je olakotna činjenica da zakonski to nije ni mogla biti. Patricija je činila mnoge stvari koje uzorna katolkinja svetačkih namjera ne bi mogla činiti: od predbračnih i izvanbračnih spolnih odnosa, do sudjelovanja u liturgijama različitih denominacija, pa sve do, budimo iskreni, u katoličanstvu nepoželjnog inzistiranja na vlastitoj neovisnosti nje kao žene.

Unatoč svemu tome, čitajući knjigu njenog sina Trevora Noaha, jednog od najpoznatijih svjetskih komičara, autoru ovog teksta neprestano je kroz glavu prolazio poklik: „Pa ova žena je sveta!“.

Spomenuta knjiga je nominalno autobiografija spomenutog Trevora Noaha, pod naslovom „Born a Crime“, na hrvatski prevedena kao „Zločin rođenjem“ (svima koji su u mogućnosti razumjeti, preporučamo engleski izvornik jer humor je jedna od gotovo potpuno neprevedivih jezičnih igara). Na samom početku knjige nalazi se prijepis zakona Južnoafričke Republike koji zabranjuje brakove i spolne odnose između pripadnika različitih rasa i otud dolazi naslov knjige. Trevor Noah je u biti nastao ilegalno: rođen od crne majke i bijelog oca, u državi rastrganoj aparthejdom.

Knjiga je pisana iznimno jednostavnim stilom koji se oslanja na komičarske vještine njenog autora. Iako ponekad izostaje estetska izbrušenost rečenica i zasigurno se ne radi o vrhunskom literarnom ostvarenju, ona je postignuće na razini čiste iskrenosti i pristupačne jednostavnosti. Rečenice su pisane kao kratke pripreme za šale kojima je cijela knjiga isprepletena. Nedostatak ljepote nadoknađuje gotovo nadrealan sadržaj koji zaokuplja pažnju čitatelja od prve do zadnje stranice. Iako je riječ o relativno nedavnim događajima, Trevorovo djetinjstvo u sebi ima nešto od onih legendi od kojih su satkane priče iz nekih davnih vremena koja su nam zamagljena prošlim stoljećima. S druge strane, priča je tako bolno realna, osobito za one koji su prošli ratne strahote na područjima na kojim provode svoje živote. Opisi skrivanja pred drugima zbog miješane rase, nasilja u kvartovima i stanja općeg straha i nesigurnosti, čupaju ovu priču iz svijeta fantazije i grubo je bacaju nazad u realnost. Realnost koju mogu ublažiti samo humor i Patricijina vjera.

Iako je knjiga nominalno biografija Trevora Noaha, kao glavni lik se definitivno nameće majka Patricija.  U jednoj sceni ona ga baca kroz prozor autobusa u pokretu kako bi mu spasila život, trenutak kasnije iskače iz tog istog autobusa s još jednim djetetom u rukama, samo da bi u idućem trenu ona, s bebom u naručju, i njen sin Trevor trčali bježeći od progonitelja koji bi ih zasigurno ubili. Ti progonitelji su bili njihovi sunarodnjaci iz drugog plemena koji su ih željeli ubiti zbog njihovih drevnih i svakodnevnih sukoba, no oni nisu jedini. Pravi negativci su se od njih krili u zasebnim gradovima u koje su crni ljudi mogli doći samo kako bi radili za njih i iz kojih bi svake večeri bili otpremljeni nazad u svoje osiromašene četvrti, a – za svaki slučaj – oko svojih kuća su izgradili visoke zidove. Patricija je svoga sina odlučila zaštititi i od tih progonitelja i znala je da ga zato mora obrazovati kako ne bi bio zatočenik okruženja u kojem se nalazio i u kojem nije mogao upoznati mogućnosti koje su se bijeloj djeci podrazumijevale. Ona je učinila sve u svojoj moći da ga osposobi za život bolji od onog koji ga je trebao očekivati. Ostalo je prepustila Bogu u kojeg je vjerovala snagom koja je znala iritirati i njezinog ljubljenog sina.

Ove i mnoge druge priče sadržane su u knjizi „Born a Crime“. Ipak, možda i najsnažnija priča jest ona o Patricijinoj vjeri koja je pomicala planine aparthejda i spašavala nju i njenu obitelj. Njezina vjera je bila i ostala stijena na koju se i Trevor uvijek mogao osloniti u svijetu koji ga je dočekao kao da je zločin. Tko zna bi li Patricija bila polaskana naslovom svetice, ali svakako bi njeno ubrajanje na listu svetaca bilo laskavo za same svece. Kao takva, ona je interpretacija i aktualizacija evanđelja, zbog čega ostali prefiksi nisu ni važni.

Na kraju krajeva, Trevor je – kao što mu naslov jednog stand-up specijala kaže – Son of Patricia, a nakon što upoznate Patriciju, to je i više nego dovoljno.