Papa Franjo, Hrvati i Nepalci

Ovih dana došla mi je u ruke knjižica Fratelli tutti. To je enciklika pape Franje, izdana prije tri godine, u kojoj govori o bratstvu i društvenom prijateljstvu.

Moram odmah priznati, nisam ljubitelj papinskih enciklika. U zadnjih 20 godina imao sam u rukama skoro sve izdane; neke sam i pročitao, no nit’ sam puno naučio nit’ sam nešto promijenio u svom životu. Vjerojatno je problem u meni; mnogi kažu da su istima bili nadahnuti, ali eto mene su ostavile prilično ravnodušnim. Čak i Laudato si i Lumen fidei, iako sadržajno dobre i korisne, nisu me se nešto posebno dojmile. Mea culpa.

Međutim, čini se da je Fratelli tutti konačno probio oklop moje ravnodušnosti prema papinskim uradcima. Ova najnovija enciklika, između ostalog, beskompromisno staje u zaštitu slabijih i marginaliziranih, diže svoj glas protiv polarizacije u društvu te protiv ekstremizama koji nameću jednoumlje pod krinkom zaštite određenih vrijednosti. Papa ukazuje na nedostatak sposobnosti slušanja i prihvaćanja drugog mišljenja, gdje vlastita narcisoidnost mnoge sprječava da uopće dozvole drugome završiti misao bez da ga prekidaju i proturječe mu. Papa poziva na reafirmaciju vrijednosti tišine, strpljenja pa i podnošenja trenutka patnje dok drugi izgovara što misli, i onda ako je to suprotno našem mišljenju ili našim vrijednostima.

Kaže Papa da će jedna zemlja biti plodna i njen narod donositi ploda te imati budućnost u onoj mjeri u kojoj se svi građani osjećaju prihvaćeno, u kojoj se njeguju veze između različitih naraštaja i različitih skupina, i u kojem se izbjegava sve ono što vodi otuđenju i podjelama. Pitam se je li Hrvatska među tim zemljama koje imaju budućnost? Prihvaćamo li mi Hrvati različita mišljenja i različite skupine ili pak stvaramo polarizirajuće društvo iz kojeg jedni bježe, a drugi jedva životare jer su presiromašni da bi pobjegli? Treći pak dolaze kako bi radili za polovicu plaće i spavali na betonu u sobi bez prozora, kako su nedavno mediji izvijestili. Pročitavši vijest o Nepalcima, moja prva pomisao bila je da ateisti i nevjernici koriste rupe u propisima kako bi izrabljivali nevoljne pridošlice. Kad sam to podijelio s jednim prijateljem iz Zagreba, on me sažaljivo pogledao i upitao: “Gdje ti živiš?” U Engleskoj, odgovorih mu. Vidi se, uzvrati on i nadoda da i mnogi hrvatski katolici sudjeluju u tom nečasnom tretmanu stranih radnika.

Mislim se ja: pa zar smo od predziđa kršćanstva, koje smo nekad uistinu bili, doista pali tako nisko? Zar nitko od tih katolika koji tretira radnike na takav način ne zna da je uskraćivanje pravedne plaće radniku grijeh koji vapi u nebo? Da se takvo iskorištavanje radnika ponekad događa u zemljama poput Belgije, Francuske, Austrije ili Velike Britanije, koje su, kako kažu, postale bezbožne i ljudi više ne idu u crkvu, čovjeka ne iznenađuje. Ali da se to događa u Hrvatskoj, koja je u samom europskom vrhu po pohođenju crkava, to je uistinu zbunjujuće. Zašto se dobrota i poštenje vjernog puka ne prelijeva u svakodnevni život nacije? Ili možda među nama crkvo-pohađačima nešto ne valja?

Svakako je za nadati se da će, nakon što je ova vijest postala medijski eksponirana, Crkva aktivno poraditi na iskorjenjivanju tog zla te da će svećenici po hrvatskim župama u svojim propovijedima neumorno ukazivati na nužnost pravednog plaćanja stranih radnika. Time će možda vjerni katolički puk dobiti poticaj pritisnuti nepoštene katoličke poslodavce u svojim sredinama kako bi se ova nečasna praksa suzbila.

Svakako bi bilo dobro da i nepošteni ateisti prestanu iskorištavati radnike; no, ako mi katolici predvodimo primjerom, veća je vjerojatnost da će nas i ostali slijediti.