Otrov američkog kršćanstva stigao nam je pred vrata

Neki dan je došlo do krvoprolića u beogradskoj osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”. Četrnaestogodišnji Kosta ubio je zaštitara i osmero učenika te teško ranio veći broj vršnjaka i učiteljicu povijesti.

Dva dana kasnije slično se ponovilo i to opet u Srbiji. 21-godišnji mladić ubio je veći broj ljudi. Nešto što smo do sada gledali samo preko oceana i u iznimno rijetkim slučajevima u Europi, došlo je na svega sat vremena vožnje od hrvatske granice. Kakve to ima veze s kršćanima, upitat će netko? I više nego što bi se moglo pomisliti.

Opsesija oružjem među američkim kršćanima opće je poznata. Pošto su SAD najmnogoljudnija kršćanska zemlja na svijetu – oko 210 milijuna građana SAD deklarira se kršćanima, što je oko 63% ukupne populacije SAD-a – ova opsesija preslikava se na američko društvo u cjelini. Prema uglednom magazinu Christianity Today, oko 40% bijelih američkih evanđeoskih kršćana smatra da je američki ustav koji uključuje i pravo na nošenje oružja, inspiriran od samog Boga. Po količini oružja u vlasništvu građana, SAD su prve u svijetu. Dalje, broj ubijenih od vatrenog oružja u mirnodopskim okolnostima u SAD daleko nadmašuje broj istih žrtava u bilo kojoj drugoj demokratskoj zemlji. Pucnjave u američkim školama postale su gotovo pravilo, a mnoge škole imaju redovite vježbe skrivanja u slučaju pucnjave. Pritom američki katolici nimalo ne zaostaju u ljubavi prema slobodnom nošenju oružja. Kako je došlo do toga da i katolici, koji ponosno tvrde da posjeduju puninu istine i da slijede Krista raspetoga, postanu zagovornici rješavanja problema oružjem? Ako ne svi, onda svakako mnogi američki katolici, čiji utjecaj na globalno katoličanstvo nije zanemariv.

Paradoksalno je da se, prema pisanju Catholic World Report magazina, i mnogi pripadnici Pro-Life pokreta, koji sami sebe definiraju kao one koji štite život od začeća do smrti, zalažu za labave propise oko nabave i držanja oružja. Najčešće opravdanje je da svaki građanin i vjernik ima pravo na samoobranu. Teoretski gledano, to je točno. No sva istraživanja ukazuju da što je u nekoj zemlji više oružja u vlasništvu građana, to je više nasilja na cestama. Činjenica da ogromne količine oružja u posjedu građana te kult oružja među američkim kršćanima neminovno vode do incidenata opravdava se u stilu one stare maksime iz Smojinog „Malog mista“: “O moj Bože, što se može, moglo je i svršit’ gore”. Pozitivna iznimka u toj kršćanskoj opsesiji oružjem je Američka biskupska konferencija koja se u više navrata javno oglasila pozivom na strožu legislativu po pitanju nošenja oružja. No njihovi pozivi su imali malo odjeka među američkim katolicima, a još manje u široj javnosti.

Što reći sad kad su se slični incidenti počeli događati u našem susjedstvu? Ako kažemo da treba moliti za žrtve, riskiramo da budemo slični američkim kršćanima koji nakon svake pucnjave u školama šalju “Thoughts and prayers”. Ovakve fraze, prema pisanju Washington Posta, nailaze na sve veću kritiku jer se smatraju ne samo omalovažavanjem roditelja, rodbine i prijatelja žrtava nego i banaliziranjem naše vjere. Sličnog je mišljenja i papa Franjo koji je u Angelusu u srpnju 2013. godine rekao da je molitva koja ne vodi konkretnoj akciji manjkava te da prava molitva mora uvijek biti popraćena djelovanjem.

Što bi značilo djelovanje u ovom slučaju? Puno je stvari za napraviti na svim razinama; čini se da postoji potreba za jednim generalnim otrježnjenjem. Za nadati se da će, ako nigdje drugdje onda na satovima vjeronauka po hrvatskim školama, Isusov nauk o nenasilju, suživotu, razumijevanju, dijalogu i zaštiti slabijih biti puno više prisutan nego što je bio do sada.