Šutnja kao jedini prikladan odgovor

Prije nekoliko tjedana pisao sam o knjizi Šutnja. Sada kad su se zbile nemile stvari, taj roman i njegov naslov mi se vraćaju. Šutnja. Šutnja i ništa više.

Šutnja je jedini odgovor.

Zgražaju me svi izvještaji i analize tih događaja. Zašto se dogodilo to što se dogodilo? Nitko ne zna. Rano je da bismo znali. Prerano je da bismo komentirali. Ne znamo hoće li ikada doći vrijeme kada ćemo moći razumjeti.

Okrutno je donositi zaključke. O počinitelju. O žrtvama. Okrutno je biti patetičan. Možda tek najmanji mogući broj riječi sućuti. Nikakva okrivljavanja, sablažnjavanja nad društvom, svijetom i slična pretjerivanja. Nikakva priručna psihologija, psihijatrija ili sociologija. Sve su to ozbiljne znanosti, a ozbiljna istraživanja zahtijevaju vrijeme.

Diletantska nagađanja mogu samo nanijet dodatnu štetu. Patetična zgražanja ili samookrivljavanja produbljuju ranu.

Upiranje prstom u druge, u Ameriku, u Jordana Petersona, liberalne pahuljice i slično – samo su neki od oblika najodvratnije moguće političke manipulacije koja ne može dočekati ni da se žrtve ohlade prije negoli se krene lešinariti.

Perverzni voajerizam tabloidnih novina i njihovih konzumenata izgleda kao groteskna zluradost. Raznorazna moraliziranja koja služe samo sama sebi, jer čine da se njihovi nositelji osjećaju bolje u vlastitoj suučesničkoj koži.

Ne dao Bog da i Boga umiješaju u ovu priču. Postaje mi jasniji smisao Šutnje. Božje i ljudske. Razni bogovi imaju odgovore. Mali bijedni bogovi još manjih ljudi razmeću se riječima. Ne znam što vjerovati – nadam se da Bog šuti. Nadam se da je njegova Šutnja jedini pravi odgovor.

Šutnja je jedini prikladan odgovor. Šutimo jer ne znamo. Nikad nećemo ni znati do kraja. Privatno su dobrodošle i suze i krikovi; javno samo šutnja. Zasad, samo šutnja.

Znam, bilo bi bolje i da sam i sam šutio. Samo sam želio progovoriti u ime uvijek prešućene Šutnje.