Jesmo li svi krivi za krvoproliće u Beogradu?

Cijela regija opravdano je potresena nemilim prizorima krvoprolića u Beogradu i Mladenovcu. Dogodile su se strašne stvari za koje smo do sada bili uvjereni da su moguće samo na „pokvarenom Zapadu“.

Nisu rijetki oni koji tvrde da će se posljedice ovog zločina još dugo osjećati u javnom prostoru. Sama pomisao da se krvoproliće u Beogradu i događaji “preko Drine” ne tiču građana Republike Hrvatske, velika je iluzija, a samim time i opasnost.

Glorificiranje nasilja i ogoljenih maloljetnih tijela, femicidi oko kojih se samo prigodno snebivamo, davanje javnog prostora silovateljima i kriminalcima, dostupnost opskurnih reality programa, proglašavanje mafijaša, narko-bosova i osuđenih prevaranata narodnim herojima, nažalost, i mladim se ljudima u Hrvatskoj servira kao na pladnju. To je postao poželjan način hoda kroz ovaj život. Dovoljno je samo baciti oko na listu najpopularnijih videoklipova na YouTubeu. Najgledanije podcast-emisije u Hrvatskoj su primjerice one s „ravnozemljašima“ i poluobrazovanim MMA borcima. To što oni doduše znaju kako nekome laktom otvoriti lubanju, ne znači da automatski trebaju širiti neprovjerene i polupismene teorije, uz frenetičnu podršku anonimne mase oduševljenih omladinaca.

Dok smo se borili protiv homoseksualaca u obrazovnom kurikulumu, ispod radara je prošlo sustavno marginaliziranje filozofije, logike i psihologije u našim školama. Ovo je, među ostalim, i posljedica desetljeća zapošljavanja nekompetentnih ljudi na najodgovornije pozicije u obrazovnom sustavu, kao što su psiholog, pedagog ili ravnatelj jedne škole pa čak i rektor sveučilišta, te dobrog dijela samih roditelja koji nisu spremni ili zainteresirani pripremati svoju djecu za stvarni život. Dobro se ovdje prisjetiti da je jedan sirovi mizoginist, koji je u javnom prostoru tretirao žene kao seksualne objekte, u dva mandata bio rektor jedne od najvažnijih visokoškolskih institucija u RH. Nije on sam došao na tu poziciju.

Jedna od problematičnijih posljedica u ovoj seriji tragičnih događanja je forsiranje narativa, prema kojem smo za ovo krivi – svi. Odbijam nasjesti na ovu patetiku kolektivne krivnje. Nismo svi krivi. Isto kao što nismo svi krivi kada sustav obiteljskog nasilnika pusti na slobodu pa žrtva mora strahovati za svoj život. Ili kada hladnokrvni ubojica već godinama bezbrižno uživa u ispijanju espressa u centru metropole. Jesmo li svi krivi i kada se osuđeni kriminalac s putovnicom u džepu šeretski odšeta preko granice? Ne, nismo. Tvrdnjom da smo „svi mi krivi“ samo se abolira prave krivce s imenom i prezimenom. Ako su svi krivi, onda više nitko nije kriv.

U ovoj tragediji prepuštanja odgoja i obrazovanja naših najmlađih analfabetima s ulice je definitivno puno krivnje, ali ona sasvim sigurno nije krivnja svih nas. Naša je zadaća neprestano inzistirati na produktu koji cijeli život plaćamo, a to je pravno efikasna, transparentna i prije svega funkcionalna država, u kojoj će se cijeniti izvrsnost, poštenje i empatija. Sve ostalo je isprazna demagogija.

Večernji list (7. 5. 2023)