Eksplozivna snaga spaljenih riječi i zabranjenih ideja

Iako službeno ukinut, kod jednog dijela domaćeg klera i biskupa još uvijek postoji nepisani Index nepoželjnih i opasnih knjiga, ljudi i medija.

“Sada nam je jasno da se knjige ne mogu spaliti” – čuveni je citat Ericha Kästnera, koji je 10. svibnja sad već famozne 1933. neprimijećen svjedočio kako njegova djela bukte u plamenu na berlinskom Opernplatzu. Lov na nepoželjne umjetnike, književnike i intelektualce ovih dana bilježi 90. obljetnicu. Svega tri mjeseca nakon što je Adolf Hitler imenovan njemačkim kancelarom, nacistički poslušnici su počeli provaljivati u stanove, razvaljivati namještaj i paliti rukopise i knjige. Kästnerov roman “Fabian” jedan je od prvih bačenih u vatru. On je tada sam napisao: “Krvavo crvenilo lomače je zimzeleno.” U aktualnoj filmskoj adaptaciji Dominika Grafa, filmski junak se utapa jer ne zna plivati. Potonuo je kao i Njemačka pa čak i cijeli svijet nekoliko godina kasnije.

Prije gotovo dvije godine kabulsku zračnu luku su tijekom evakuacije s pravom uspoređivali s berlinskim glavnim kolodvorom u nacističko doba, s kojeg su Heinrich Mann i ostali umjetnici i pisci pokušavali pobjeći s kišobranima i laganom prtljagom u rukama. Teror nacista nastavio se i u novoj režiji talibana. “Knjige se pišu u Egiptu, tiskaju se u Libanonu, a čitaju u Iraku”, glasi stara arapska poslovica. Središnja knjižnica bila je srce sveučilišnog kompleksa u Mosulu te istovremeno i izvor iračkog znanja i obrazovanja. Njezin inventar sadržavao je milijun knjiga, uključujući i tisuće rijetkih povijesnih izdanja poput jedinog primjerka biografije legendarnog kalifa Salaha Al-Dina. Obijesni teror i bezumlje Islamske države preživjelo je jedva oko 30 000 knjiga. “Tamo gdje spaljuju knjige, na kraju će spaljivati ljude”, napisao je Heinrich Heine u svojoj tragediji Almansor – i bio je u pravu.

Sloboda mišljenja i sloboda tiska i danas su privilegija, a ne nešto što se podrazumijeva. Posebno naša djeca i mladi, koji bezbrižno tipkaju svoje poruke na skupocjenim smartphoneima te sa samo jednim klikom mogu saznati što se točno događa s njihovim vršnjacima u bilo kojem dijelu svijeta, ne bi smjela zaboraviti koliko je krhko ljudsko pravo puštanja vlastitih misli na slobodu bez straha od nasilja ili ugroze.

Prije nekoliko godina imao sam priliku slušati uglednog njemačkog tekstopisca i skladatelja Inga Barza koji je kao umjetnik u vrijeme NDR-a mogao pjevati samo u crkvenom okruženju i koji je mladim studentima u Grazu pokušavao objasniti kako su u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj Stasijevi operativci zastrašivali tzv. političke prijestupnika i kritičare režima. Kada bi oni napuštali svoje stanove i kuće, Stasijevi agenti bi redovito dolazili u njihov privatni prostor te mijenjali raspored namještaja dok stanar ne bi bio siguran da se nešto čudno događa. No problem je bio taj što mu nitko nije htio vjerovati. Ovom su metodom Stasijevci nastojali svoje političke protivnike dovesti do ludila i socijalne izolacije. Ingo Barz je tom prigodom otpjevao jednu svoju staru pjesmu, u kojoj „zamišlja kuću sačinjenu od rima i nota, u koje nikome nije zabranjeno ni ući ni izaći“. I gospel glazba, koja je nastajala u zatvorima ere apartheida, također ima eksplozivnu snagu: tamo gdje moćnici tijelu oduzimaju slobodu, istovremeno „pomažu“ duhu uzdignuti se iznad svega, jer duh je nemoguće ukrotiti.

Katolička crkva ima i više nego dovoljno razloga do kraja poštovati slobodu govora i mišljenja, pogotovo ako iole ozbiljnije shvati promašaje vlastite prošlosti. Nije neznatan broj onih koji su uvjereni da je od svih izmišljenih “ljudskih prava”, koje je proglasilo Prosvjetiteljstvo, malo koje naštetilo vjeri kao sloboda govora. Nije tajna da sloboda govora i mišljenja još uvijek smeta sljedbenicima one Crkve koja je stoljećima postojano i dosljedno uvodila cenzuru svih nepodobnih i krivovjernih elemenata. Glavno sredstvo kojim je Crkva na globalnoj razini nastojala provoditi cenzuru bio je Indeks zabranjenih knjiga. Index librorum prohibitorum je od 1559. do 1966. bio službeni popis djela koja su na bilo koji način bila u suprotnosti s katoličkim naukom, zbog čega je bilo zabranjeno čitati ih, trajno držati, tiskati i širiti. Ne samo da je Index pozivao na savjest katolike kao pojedince nego je tražio i od svjetovnih vlasti zabranu “opasnih” knjiga. Na Indexu zabranjenih knjiga bile su, među ostalim, i sve protestantske knjige, islamski Kur’an, židovski Talmud te sva židovska kabalistička literatura.

Iako službeno ukinut, kod jednog dijela domaćeg klera i biskupa još uvijek postoji nepisani Index nepoželjnih i opasnih knjiga, ljudi i medija. Jer ne postoji diktatura koja bi istrpjela one koji je kritiziraju i zalažu se za pravo na drugačije mišljenje. Pa makar ona bila zaogrnuta katoličkim palijem.

“Prošlo je 90 godina od spaljivanja knjiga na Opernplatzu”
Kulturno-politički tjednik “Express” (12. 5. 2023)