Uzašašće, a ne iščeznuće

Ovaj kratak biblijski tekst (Dj 1,12-14) nalazi se usred uvodnog poglavlja Djela apostolskih, svojevrsnog nastavka Lukina evanđelja.

Vrijeme radnje smješteno je u razdoblje nakon Uskrsa, doba u kojemu se Isus povremeno ukazuje svojim učenicima i iznova dokazuje stvarnost svojeg povratka iz mrtvih. Naravno, teško nam je i zamisliti kroz kakve su unutarnje borbe i emocionalne rollercoastere učenici prolazili dok su svjedočili najprije Isusovom uhićenju, suđenju po kratkom postupku, a potom raspeću i njegovoj smrti. No, svega koji dan kasnije stižu prve vijesti o praznom grobu, a onda i svjedočanstva o susretu s Uskrslim. Kasnije ta ukazanja postaju sve češća, a njihovo uvjerenje u nevjerojatan rasplet sve čvršće. Doista, nije bilo lako pratiti Isusa prilikom mesijanskog ulaska u Jeruzalem, potom ga izdati i pobjeći pred vlastima, a na kraju prihvatiti činjenicu da je osoba koja im se obraća ista ona čije je izmrcvareno tijelo još prije svega nekoliko dana predstavljalo nepovratni slom svih njihovih nada.

Nema, međutim, nikakve sumnje da su na kraju tog razdoblja njihova očekivanja morala doživjeti snažnu revitalizaciju. Nije uskrsnuo samo njihov Učitelj, već i njihove ambicije – ako je toliko toga preokrenuo naglavačke, ako je uspio pobijediti i samu smrt, ima li granica onome što još može učiniti? Vrhunac entuzijazma njihovih nanovo probuđenih očekivanja možemo lako nazrijeti u pitanju: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?” (1,6). Isusov odgovor na to pitanje završava još jednim preokretom – on, naime, biva pred njihovim očima uznesen na nebo, potpuno izvan dosega pogleda. Njihov prvi poriv bila je potpuno razumljiva (“Galilejci, što stojite i gledate u nebo”), ali i, kako su istaknula tajanstvena “dvojica u bijeloj odjeći”, krajnje neadekvatna reakcija na uzašašće. Taj Isus će se jednako tako i vratiti, a u međuvremenu, učenici imaju važnoga posla.

Isusov pomalo enigmatski odgovor na posljednje pitanje, koje su mu učenici uputili, otvara i pred nama pogled na barem dvije stvarnosti o kojima ne škodi razmisliti.

Najprije, prizor Isusova uzašašća može nas navesti na pomisao da je on obavio svoju zadaću i da se donekle spektakularno uklonio sa scene. Drugim riječima, njegov odlazak “na nebo” nekako je povezan s odgađanjem njegovog velikog comebacka prilikom drugog dolaska. Istodobno, to može značiti i da je u određenoj mjeri njegova prisutnost u društvu i našem svakodnevnom iskustvu u najmanju ruku ograničena. Ako uzašašće i nije kraj priče, onda je ono barem označilo jednu dugu pauzu koja će biti okončana pritiskom na tipku PLAY prilikom njegova povratka u slavi (u nekom budućem trenutku o kojemu nitko ništa ne zna sa sigurnošću).

No, izvješće o uzašašću, kao i sam Isusov odgovor na pitanje učenika, ne dopušta nam da uzašašće poistovjetimo s iščeznućem. Isus “ostavlja” svoje učenike upravo zato da bi se njegov autoritet i utjecaj širio posvuda (“Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje”). U tom smislu uzašašće nije prekid njegov službe, niti obustava Božjega djelovanja u nastojanju da pridobije čitav svijet. Uzašašćem Isus nije planirao postati odsutan. Naprotiv, uz pomoć Duha Svetoga on kani postati prisutniji no ikada.

Drugo, lako nam je previdjeti što se zbiva nakon što se učenici s Maslinske gore povuku u Jeruzalem. Iako im je Isus nagovijestio da ih čeka nesvakidašnje poslanje, oni su poslušni zapovijedi koju im je dao neposredno prije uzašašća (“…zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo”). Zatvaraju se u gornju sobu i provode vrijeme u zajedničkoj molitvi. I čekaju.

Duh Sveti je vjerojatno mogao doći odmah nakon Isusova uzašašća. Pa ipak, bit će da je bilo neophodno da Isusovi sljedbenici pričekaju. Možda da procesiraju sve ono što im se dogodilo prethodnih tjedana, možda da se iznova povežu kroz molitvu i blisko zajedništvo, možda da zaliječe rane međusobnih nesuglasica i razlika koje su kulminirale u trenucima najtežih kriza, a možda i zato da počnu učiti kako biti zajednica koja osluškuje, koja čeka na Božju inicijativu i kreće djelovati kada prepozna Njegov signal. Premda se tako moglo činiti onda, a još više sada, njihovo čekanje nije bilo pasivno. Oni su čekali ne zato što su smatrali da nemaju izbora, nego zato što su sve više osjećali da trebaju očekivati velike stvari od Boga, ali da se tom pozivu trebaju odazvati u pravi čas koji još nije nastupio.

Na uskrsno jutro možda smo i mi bili prepuni dojma da je Krist nadvladao smrt i otvorio vrata vječnosti. Ali kada razmišljamo o njegovu uzašašću, moguće je da to samo pojačava dojam o njegovoj produljenoj distanciranosti od svijeta u kojemu živimo i naših neposrednih, možda relativno sitnih, ali nama egzistencijalno presudnih prilika. Ovaj kratak intermezzo prije silaska Duha Svetoga podsjeća nas da uzašašće nikako ne znači iščeznuće, ali i da za raspoznavanje Njegova djelovanja u našoj sredini ponekad treba zastati, zašutjeti i odšutjeti. I pričekati. Jer sila Duha Svetoga zasigurno stiže!