Divljaštvo banalizirane vjere i nacije

Katolička crkva, posebno njezin hrvatski ogranak, iziskuje radikalnu kritiku temeljenu na načelu jednakosti.

Ta kritika nije usmjerena prema nestanku i negaciji Katoličke crkve, nego, upravo suprotno, njezinom oživljavanju. Ona je, bez ovoga načela, već mrtva. Načelo jednakosti pa, samim time, i iz načela izvedena praksa, potpuna je nepoznanica ovoj instituciji, a trebalo bi biti njezinim nosivim elementom. Načelo jednakosti, ako slijedimo etičku misao Jamesa Rachelsa, nalaže da prema drugim ljudima možemo, više ili manje opravdano, zauzimati različite pozicije samo ako među njima postoji bitna, faktična različitost. No, koja to bitna različitost unutar ljudskoga može biti dovoljno dobro opravdanje da se prema nekome odnosimo kao prema ljudima dok, istovremeno, drugima oduzimamo ljudskost? Naravno, nikakva.

Hrvatska verzija Katoličke crkve stoga negira načelo jednakosti na temelju banalnih, nebitnih, potpuno trivijalnih razloga, kao što su to vjerska i nacionalna pripadnost. Trivijalnoj vjeri odgovara trivijalna Crkva, baš kao što trivijalnoj nacionalnoj pripadnosti odgovara i trivijalna država. Od takve države i od takve Crkve ne možemo očekivati rast humanosti; nje naprosto nema, ona je negirana, ponižena i pogažena kako bi na grobnom humku humanosti, u formi hinjene i perfidne svetosti (dakle, svetosti koja to nije niti će ikada biti), moglo nastupiti nesputano divljaštvo nacionalizma i fanatizma. Divlje ili, još ispravnije, divljačko katoličanstvo, pogubno djeluje na samu ideju nacije; ono je inficira u tolikoj mjeri da destruira državu koja može biti ili sekularna ili je, u suprotnom, nema, odnosno, ako je na razini privida i ima, bilo bi bolje da je nema.

Budući da ne želim trošiti riječi, a ni, zbog mentalne higijene, usmjeravati misao na kojekakve udruge i inicijative, kao što je to, primjerice, „U ime obitelji“, posegnut ću za jednim drugim primjerom – nekadašnjim zagrebačkim nadbiskupom, sadašnjim blaženikom i, najvjerojatnije, budućim svecem. Riječ je, razumije se, o Alojziju Stepincu. Njegovo djelovanje, pogotovo na samom početku formiranja kvislinške tzv. NDH, školski je primjer negiranja načela jednakosti na temelju banalizirane, do krajnjih granica trivijalizirane vjere i nacije. Trivijalizirana i banalizirana vjera nije vjera, baš kao što trivijalizirana i banalizirana nacija nije nacija. One su trivijalizirane i banalizirane svaki puta kada postaju bešćutnim oružjem protiv drugih. Dovoljno je spomenuti  oduševljenje Alojzija Stepinca nastankom države-logora. To je država koja je donijela i, nažalost, provodila rasne zakone. On u tome, pogotovo u samom činu donošenja ovih protuhumanih zakona, nije vidio neki veliki problem, odnosno nije ustao protiv ovih zakona kao zakona, nego je zatražio nešto humaniji pristup prema onima na koje se ovi zakoni odnose.

Krajnji je oblik cinizma kada ovaj blaženik negirane jednakosti od ustaške vlasti traži da se, prema terminu kojega je tako spremno i rado usvojio, „nearijevcima”, kada ih se deportira, omogući da uzmu najnužnije stvari. „Nearijevci”, po dobrohotnoj vjeri našega blaženika, nikada ne mogu biti isti s „arijevcima”, ali to, sukladno postulatima trivijalizirane vjere i nacije, nije razlog da u logore ne ponesu i pokoju dragu stvar. Iako im je namijenjen izgon, progon, utamničenje, oduzimanje imovine i, u konačnici, smrt, to ne kolidira s time da im se ne pokaže raskošnost kršćanskog milosrđa – mogu sa sobom, u susret prema nearijevskoj sudbini, uzeti neku stvar. Stvari, uostalom, imaju budućnost, oni ne. U svim režimima i pseudoreligijama samo stvari imaju budućnost, ljudi ne, jer je ideja jednakosti i ravnopravnosti negirana.

Razlika između vjere i banalizirane vjere, odnosno, između nacije i banalizirane nacije je u tome što  vjera i nacija pripadaju čovjeku, one imaju ljudsko lice, lice susreta, dok banalizirana vjera i banalizirana nacija nemaju lice, riječ je o oružju u rukama divljaka. Te ruke, prije uzimanja oružja, uvijek izgrade neki logor za „nearijevce”. „Arijevci” u sadašnjoj, svetoj Hrvatskoj, primjerice, mogu biti u braku, jer je to životna zajednica muškarca i žene, dok „nearijevcima” pripada logor ili, kako se to milosrdno kaže, mogućnost da u četiri zida (dakle, u logoru) mogu raditi sve što im padne na um.