Sve je pitanje vremena
Tockazarez.hr
12.10.2024
Envato
JHWH (יהוה) otključava povijest spasenja.
Čini se da Europa sudi sama sebi. Ne sama sebi, već svojoj prošlosti. Adorno je davno zaključio da u laži nema istine. U međuvremenu se uvriježilo da u onome “jučer” nema ništa istinito. Možda ovi nepogrešivi pokazatelji nadolazeće klimatske katastrofe isprovociraju da se nužne promjene za budućnost već sada dogode. No, budući da je katastrofa djelo ljudskih ruku, neminovno se postavlja pitanje: “Tko je ovo napravio? Tko je kriv?” Onaj svijet od jučer, naravno. Tko drugi? Ako bismo već sada tragali za sucima Posljednjeg suda, već na Zemlji naći ćemo i više nego dovoljno kandidata i kandidatkinja.
Slika velikog obračuna na kraju vremena imala je nekoć snažnu civilizacijsku moć. U dramatičnoj baladi Conrada Ferdinanda Meyera “Die Füße im Feuer” jedan hugenot plemićke krvi izjavljuje da on nema ništa s ubojicom svoje žene: “Osveta je moja – kaže Bog!”.
Je li biblijski monoteizam religija od jučer?
Biblijski monoteizam danas mnogi smatraju religijom od jučer. No, samim govorom o povijesti spasenja, biblijski monoteizam pojam “vrijeme” pretvara u svoju krucijalnu temu. U samom “imenu” JHWH (“Ja sam onaj koji jesam / “Ja sam tu”) veliki tvorac svijeta otkriva da nema vremena i prostora iz kojeg bi on mogao biti odsutan. Riječ je o snažnoj izjavi pa čak i ispovijesti koja ne može biti veća. Svatko tko je ozbiljno shvati otkrit će u njoj veliko obećanje: zar Božja prisutnost u živoj osobi nije gotovo nepobjedivo ispunjenje prethodnog obećanja? Izrael je cijelo vrijeme čekao upravo takvog Mesiju. Jer ono što je moguće, postaje istinito tek kada postane stvarno.
Riječi i djela Isusa iz Nazareta toliko su oduševili njegove židovske sljedbenike da su u Pavlovom himnu u Pismu zajednici u Filipima preko svoje svetinje nad svetinjama (Ha Shem) i “imena” JHWH, slično kao u jednom palimpsestu, napisali ime “Isus” koje je “ime nad svakim imenom” (Fil 2,9). Prolog Evanđelja po Ivanu iznova je obuhvatio luk povijesti spasenja te postavio Isusa kao “Riječ koja je tijelom postala” u samo središte (Iv 1,14). Riječ je “podigla svoj šator među nama”. Nakon dramatičnog vrhunca na križu, ovaj “šator” je ponovno spušten nakon 33 godine. Je li to bio pad u razočaranje ili pak transformacija Božje prisutnosti koja se nije mogla ograničiti na jednu vremensku epizodu od 33 godine? Izvješća o dolasku čovjeka iz Nazareta, kojeg njegov nebeski Otac nije prepustio smrti, dala su fiksnu točku u vremenu velikom obećanju Božjeg imena (JHWH).
Isus kao velika prijelomna točka između Jučer i Sutra
Otkrivanje vjere u Krista na prvim se koncilima može iščitavati kao sve jasniji projekt velikih razmjera da se velikom stvoritelju svijeta dadne konkretno mjesto na vremenskoj traci između alfe i omege. Godine se na kraju broje prije i poslije ove prekretnice, prije i poslije “utjelovljene Riječi”, utjelovljenja Isusa Krista. Isus Krist je izvorni model jednog vremenskog zaokreta, velika prijelomna točka između Jučer i Sutra.
Na blagdan Šavuot, pedeset dana nakon Uskrsa, Izrael slavi predaju ploča novog saveza Mojsiju, što je zapravo bila dobra podloga za judeokršćane da upravo na ovaj stari židovski blagdan “prebace” Pedesetnicu kao blagdan nepredvidivog Božjeg duha. Opet kao palimpsest, gdje je ono što je bilo prvotno napisano još uvijek čitljivo. Čak i u onim sredinama koje su se zasad oprostile od velikog stvoritelja, brisanje Kristova imena u oznaci godina te njegova eventualna zamjena (“prije i nakon naše ere”) nikad nije do kraja zaživjelo.
U međuvremenu, glavna struja našeg ubrzano-konformističkog doba sve gura prema naprijed. One velike utopije su od jučer, a, kao što je poznato, sve što je bilo jučer, pogrešno je. Uz digitalnu podršku, sve se snage moraju fokusirati na sprječavanje velike nadolazeće ekološke distopije. No, dok se ledenjaci tope, za nas smrtnike, koji svoj osobni kraj vidimo vjerojatno nešto ranije, uskrsna se vjera ponovno premješta u sadašnjost. Riječ je o odgovoru u futuru na pitanje koliko će trajati ovo kratko razdoblje našeg života. Je li i to samo jedna epizoda?
Uskrs se u kršćanstvu smatra vrhuncem crkvene liturgijske godine odnosno svečanog liturgijskog kalendara koji uvijek obuhvaća vrijeme između Jučer i Sutra. Kada je dakle riječ o “punini vremena”, ono Jučer se ne zaboravlja.
Linearna povijest se pretvara u cikličku
Zanimljivo je primijetiti da linearna biblijska povijest spasenja između alfe i omege odnosno između stvaranja i kraja svijeta, prolazeći svaki put iznova kroz jedan te isti godišnji ciklus, na kraju zapravo postaje ciklička. Savijajući linearnu povijest spasenja u krug beskonačnosti, ovo ritualno ispreplitanje dvaju modela vremena stvara jednu sasvim specifičnu svijest o vremenu .
Na svetkovinu Pedesetnice počinje za kršćane veliko vrijeme, vrijeme Duha koji puše gdje hoće. Prvo što sada treba učiniti je odrediti smjer vjetra. No, nakon toga trebamo odlučiti želimo li ići tamo gdje nam vjetar puše u leđa ili nam je potrebno kormilo kako bismo mu se suprotstavili i zaplovili tamo kamo želimo. Krstarenje znači, između ostalog, i ploviti protiv vjetra.
U svakom slučaju, sve je pitanje vremena.
Eckhard Nordhofen