Tomáš Halík: U labirintu slobode

Prvog lipnja dobitnik tzv. “Nobelove nagrade za religiju” Tomáš Halík navršio je 76 godina.

Tomáš Halík je jedan od najvećih suvremenih mislilaca u svojoj zemlji, a ugled je stekao i daleko izvan Češke Republike. Bio je prijatelj i suputnik predsjednika Vaclava Havela (1936.-2011.), a s njegovim nasljednicima Vaclavom Klausom i Milošem Zemanom povezivalo ga je više od rivalstva.

Ponavljati unaprijed stvorene ideje nije njegov stil; jako mu dobro leži hvatanje u koštac s establishmentom. Rano je kao nostalgiju odbacio ideju ponovno ujedinjenog društva oblikovanog kršćanstvom. Kasnije će u prvom desetljeću nakon političkih promjena u Češkoj, kada se činilo da se sve samo vrti oko pitanja kompenzacije dobara iz predkomunističkog vremena, tražiti od Crkve da se mentalno oslobodi od “progona” te kao potpuno “nova” uđe u razgovor s promijenjenim društvom.

Popularnost izvan Češke

Dugo je Halík bio samo poznat kod “insajdera”, ali je u međuvremenu stekao slavu diljem svijeta. Njegove su knjige bestseleri u Njemačkoj. Također je rado viđen gost na Katoličkim danima (Katholikentag). Njegova najnovija knjiga “Poslijepodne kršćanstva” postala je svojevrsno štivo za sve one koji zagovaraju reforme. Slušalo ga se i na Svjetskoj sinodi odnosno na Kontinentalnom susretu u Pragu.

Halíkova istraživačka karijera završila je zapravo prije nego što je počela. U srpnju 1972., na vlastitoj dodjeli diplome na fakultetu koji je nakon Praškog proljeća očišćen od svih slobodnih mislilaca, citirao je riječi Karola Čapeka: “Istina je jača od moći!”. To je bio moralni trijumf, ali svojevrsno “samoubojstvo” u znanstvenom kontekstu.

Tek tada je Halík, koji potječe iz liberalne obitelji, došao u dodir s Crkvom. Nakon tajnog teološkog studija, kriomice je 1978. zaređen godine za svećenika. Po danu je radio kao psihoterapeut s ovisnicima, a njegov večernji krug disidenata uključivao je i Vaclava Havela, koji je često kuhao za grupu u svojoj kući na selu. “Ponekad sam čuo odjeke naših tadašnjih rasprava u njegovim predsjedničkim govorima”, otkrio je Halík.

Mogao je 2003. postati predsjednik

Havelovo i Halíkovo staro prijateljstvo jedan je od razloga zašto je u teškim vremenima uvijek držao leđa svom prijatelju Havelu. Pjesnik i sociolog udržili su se kako bi se borili za toleranciju i hrabrost, za otvorenost i spremnost na dijalog.

Na Karlovom sveučilištu u Pragu Halík je držao renomiranu sociološku katedru bivšeg utemeljitelja države Tomasa Masaryka (1850.-1937.). Kao pisac, dobitnik je jedne od najvećih književnih nagrada u svojoj zemlji. On je katolički svećenik koji je kao rektor Praške sveučilišne crkve naslijedio ranog reformatora i nacionalnu ikonu Jana Husa. Da svećenstvo nije predstavljalo problem u sekulariziranoj Češkoj, Halik je mogao čak postati i predsjednik 2003. godine – kao nasljednik i preferirani kandidat svog prijatelja Havela.

Kroz eseje, propovijedi, predavanja i emisije, Halík nemilosrdnom materijalizmu i navodno prosvijećenim medijima pokazuje kakvi su. Kao neovisni intelektualac on zapravo potiče na razmišljanje. Nekoć je bezbroj sati prekovremeno radio u “Laboratoriju demokracije”.

Nije mu cilj biti slavan i dobiti nagrade

Halík želi “uvesti određene teme i određeni stil u političku raspravu”, potičući Čehe na veću samokritičnost i aktivnije uključivanje. Time ovaj mislilac uzrujava moćne političare i stranačke dužnosnike. Zbog toga dobiva “izvanredne zasluge u tumačenju vremena i svijeta”, kako je rečeno 2010. na dodjeli nagrade Romano Guardini.

Najviša nagrada do sada uslijedila je 2014. godine: Templetonova nagrada, poznata kao “Nobelova nagrada za religiju”. Ova je nagrada Tomasa Halíka “gurnula” u društvo Majke Tereze, brata Rogera, Desmonda Tutua i Dalaj Lame. Godine 2019. odlikovan je Saveznim križem za zasluge prvoga reda za zasluge njemačko-češkom pomirenju, međureligijskom i međunarodnom dijalogu. Ali nagrade nisu Halíkov cilj. Draže mu je kada se razmišlja o njegovim mislima.

Alexander Brueggemann (KNA)