Ante Gabrić: isusovac na privremenom radu u inozemstvu

Krajem vrlo, vrlo toploga lipnja 2012., posao me odnio na Jordanovac, za IKA-u sam izvještavao o gostovanju indijskog isusovca.

Gost se zvao Saju George Moolamthuruthil, a pater je doktorirao na Sveučilištu u Madrasu tezom o “Religijsko-filozofskim temeljima indijskoga klasičnoga plesa u šivanskoj tradiciji”, a plesom se bavio i u praksi. Bilo je stvarno vruće u svečanoj dvorani današnjeg Fakulteta filozofije i religijskih znanosti, a mislim da od medija smo bili samo HRT i moja malenkost. Prošla mi je misao da je vruće skoro kao u Indiji, što će na neki način olakšati indijskom gostu njegovo plesno slavlje. U vlastitom zapisu od tada pišem: “Zadnja točka je bila thillana u čast čudotvorne Gospe od Velankanija (jug Indije), thillana je tradicionalni ples u kojem se iskazuje čast božanstvu ili poznatoj ličnosti. Ovu plesnu točku dr. Saju George posvetio je p. Anti Gabriću s kojim je proveo pet tjedana kao bogoslov o kojem misli sve najbolje i rado ga se sjeća kao jednog od prvih ljudi koji je služio misu na bengalijskom jeziku.”

Ne mogu točno reći kada sam saznao za lik i djelo Ante Gabrića, ali mogu reći da je to bilo zahvaljujući Malom koncilu (MAK-u), negdje u devedesetima. Ne znam zašto, ali kao osnovnoškolcu, Ante Gabrić mi se svidio na prvu loptu. Ako imate vremena, svakako preporučam dokumentarni film “Tamo gdje palme cvatu” Ljiljane Bunjevac-Filipović o pateru Gabriću iz 2015. koji pokušava u kratkih pedesetak minuta dočarati njegov rad u Bengalu, u delti Gangesa, možda će vam onda ovaj moj zapis biti puno bistriji i srcu bliži.

Zbog posla, čak me tri puta zapalo da pišem opširno o Indiji. Dva puta sam radio profil dva različita geografska kraja, treći put sam istraživao nešto općenito o indijskoj religiji (koju mi tu zapadnjaci krivo zovemo hinduizmom), ali Indija je jedan veliki kaos. Kaos u političkom smislu (divovska zemlja u kojoj plamti tisuće sukoba, pa i oružanih), kaos u kulturnom smislu, kaos u društvenom smislu. Riječ je o prastaroj civilizaciji i prastaroj kulturi koja nije pretjerano sumjerljiva s našim Zapadom i našim običajima. Nije pretjerano sumjerljiva s nijednom drugom kulturom. Govorimo o vrlo vjerojatno najmnogoljudnijoj državi na svijetu (Kinezi napumpavaju vlastiti broj stanovnika, duga priča zašto) u kojoj prebiva oko 1,3 milijardi ljudi koje drži na okupu uglavnom jedan snažni kleronacionalizam koji je uobličio Mahatma Gandhi i to je društvo koje je i dalje podijeljeno na kaste (iako su ustavom ukinute i zabranjene), društvo u kojem solidarnost nije temeljna vrijednost, društvo koje živi duboko u prošlosti i u kojem 2,3% kršćana su, poetski kazano, statistička greška, iako su ti ljudi iskreni vjernici.

Kada je 1938. mladi Ante Gabrić sjeo na parobrod i sa sestrama i braćom misionarima se uputio u Indiju, tada je situacija bila još i gora. Indija je bila tzv. najsjajniji dijamant u kolonijalnom Britanskom carstvu. Englezi su lukavštinom ovladali potkontinentom, ostavljajući lokalne moćnike na vlasti, ali crpeći sve što su mogli. Englezi su napravili nevjerojatan sustav željeznica koji je primarno služio britanskoj vojnoj okupacijskoj sili da se može lakše prebacivati iz jednog dijela zemlje u drugi, kako bi se brzo i efikasno gušili razni ustanci protiv kolonijalne vlasti. Možda najbolji primjer kako se iskorištavala Indija, govori činjenica da je u Drugom svjetskom ratu sudjelovalo 2,5 milijuna Indijaca pod oružjem na strani Saveznika. Mladi misionar Gabrić završio je u Bengalu, na istoku Indije, na području nadbiskupije Kalkute, među sirotinjom, koja je u duhu međureligijskoga dijaloga pokrivala hinduse, muslimane i pokojeg protestanta, a u Indiji je ostao sve do svoje smrti 1988.

U indijskoj kulturi vrijeme sporije teče, sustav reinkarnacije spojen je sa sustavom kasti, tko se rodi siromašan i/ili kljast, taj je to “zaslužio”, sirotinja je sama “kriva” što je sirotinja. U takvim okolnostima, Ante Gabrić (koji je u Indiji zaređen i za svećenika, i to poslije bogoslovije na Himalaji) pristupa sirotinji s nevjerojatnom dozom optimizma. Visok, mršav, nasmiješen, kreće u kombinaciju duhovno-materijalne borbe za svoje ljude oko Gangesa. Bavi se gospodarskom izgradnjom navedene sirotinje, ali i ulaže u izgradnju mnogobrojnih kapela i crkvica koje je podigao. Blago živeći i poštujući sve oko sebe, slično kao pater Cvek, vozika se na prastarom biciklu po stotinjak kilometra, ako treba. Zbog hindusa ne jede govedinu, zbog muslimana ne jede svinjetinu. Generalno, malo jede, jer svi oko njega malo jedu. Sustavno radi na poljoprivredi, kopirajući modele iz svoje rodne Neretve na svoju drugu rijeku, Ganges. Slijedi Krista svim svojim životom. Tko postaje kršćaninom oko njega, postaje zato što vidi dobar primjer, vidi da je vjera u Krista nešto dobro, sretno i lijepo.

Postkoncilski tisak Crkve u Hrvata prepoznaje, s punim pravom, patera Gabrića kao istinskoga kršćanina i popularizira njegov misionarsko-životni rad na Gangesu. Domaći vjernici ga jednostavno obožavaju. Dolazi u posjet domovini 1969., 1976. (u Solinu, na Trinaest stoljeća Kršćanstva u Hrvata, doslovce su ga ljudi nosili na rukama), 1978. (kada je tu bila i majka Terezija), 1984. (na NEK-u, koji je vrhunac manifestacije Trinaest stoljeća Kršćanstva u Hrvata) i 1986. godine. Svi ga hoće vidjeti, čuti i dotaknuti. Ante Gabrić je kršćanin, isusovac, strastveni Hrvat zaljubljen u Indiju, ali iznad svega optimist. Pokopan je 1988. u svojoj posljednjoj misijskoj stanici Maria Polli, pod palmama.

Zašto se treba prisjećati oca Ante Gabrića?  Zato što je uvijek bio kršćanski sretan. U najgorim uvjetima Gangesa i Bengala, taj čovjek je svima bio spreman pomoći. Usred gladi i bolesti dizao je ljude oko sebe i gradio bolji svijet. U Hrvatskoj se danas ljudi tuže na sve i svašta. Hrvatima ništa nije dobro, Hrvatima ništa ne vrijedi, Hrvati su sami sebe uvjerili da su najveći patnici i najveće žrtve. Dok u Africi bijesne građanski ratovi, dok u Ukrajini po civilima padaju ruski projektili, dok Kinezi muslimane “preodgajaju” u  sabirnim centrima, Hrvati su nekako sebe uvjerili da je baš njima najgore na svijetu. A nije. Treba se ugledati u dobroga oca Antu Gabrića, u svakom čovjeku treba vidjeti Isusa i zato treba biti sretan. Drugoga puta nema. Tko nepotrebno i “športski” kuka, taj je promašio svoj vjernički život.

Fotografije i ilustracije: 
Hrvatska pošta 
Zvonimir Atletić