Arogantno i s figom u džepu

U nasljedovanju Krista nema mjesta za aroganciju i figu u džepu.

Prispodoba o radnicima u vinogradu prilično se lako i brzo može alegorijski protumačiti: radnici su Isusovi učenici i sljedbenici u Matejevoj zajednici, vlasnik vinograda je Bog, a način isplate plaće radnicima samo pokazuje da je Božja logika potpuno drugačije od naše logike. Barem nam je to za sada jasno, zar ne?

Isusove se prispodobe rijetko kada mogu tumačiti izrazito alegorijski. Nije ništa drugačije ni ovaj put.

Ako su radnici prve ure oni koji su ranije kršteni i našli svoj put do vjere, onda su radnici jedanaeste ure (op. one posljednje) oni koji su tek nedavno otkrili Isusa te ako Bog svima daje jednaku plaću (Nebesko kraljevstvo), onda smo ovdje prisiljeni promišljati samo o nebeskoj ekonomiji i usporedbi sa zemaljskom ekonomiju te tako relativno brzo završiti u neobranom grožđu.

Ako ovu prispodobu pokušavamo protumačiti na ovaj prethodno opisani način, onda vjera i nasljedovanje Isusa nisu “radosna liturgija”, već težak fizički rad za kojeg moramo biti adekvatno plaćeni.

Pogled na sve ostale koji nam se kasnije pridružuju postaje problematičan, pogotovo ako je popraćen moralističkom prosudbom: dok se jedni nedjeljom rano ustaju kako bi otišli na misu, oni drugi, koji su do jutarnjih sati tulumarili bez ikakvih obaveza, mogu mirno nastaviti spavati do podne.

Ovi “kiseli sveci”, kako ih naziva Terezija Avilska, bi i sami radije tulumarili i duže spavali, ali radije će odglumiti i svoju “žrtvu” iskalkulirati kao nekakvu imaginarnu uplatu na račun još imaginarnijeg nebeskog spasenja.

I opet dolazimo do predodžbe vjere kao tereta i teškog napora, uz obaveznu dozu arogancije prema svima onima koji bi se radije zabavljali nego posvetili teškoj i neugodnoj obavezi nasljedovanja. U skladu s ovom logikom, vjera nije radost nego obaveza, i to prilično zahtjevna i mučna obaveza.

No, ako ćemo iskreno, ovakvo tumačenje nema velike veze s Nebeskim kraljevstvom.

Isus priča Petru prispodobu o vinogradu kao odgovor na njegovo pitanje kakva je nagrada za nasljedovanje te što on, Petar, ima pravo očekivati kao nagradu za odricanje od svega.

Isusov odgovor je nedvosmislen: ovdje nema govora ni o nagradi ni o usporedbi.

Tko ulazi u „vinograd“ s figom u džepu očekujući po defaultu nekakvu nagradu, uz obaveznu dozu arogancije, treba malo bolje razmisliti o tome koji je zapravo pravi smisao vjere i nasljedovanja. Jedna uskogrudna duša ne može radosno služiti Bogu, kaže Terezija. Od ove svetice također možemo naučiti da osobni odnos s Bogom, život u vjeri te sama Kristova zajednica ne trpe stalne usporedbe s drugima. Čak štoviše… Konstantno uspoređivanje s drugima je nezdravo, destruktivno te predstavlja smrt duhovnog života. Tako oni koji se iz čistog interesa proguraju na prva mjesta automatski će završiti na posljednjem.

U ovoj priči ključno je shvatiti da je u stvarima vjere izrazito kontraproduktivno gledati samo na druge i na njihovu vjeru; bitno je usmjeriti se na sebe i na svoj odnos s Bogom. To je možda najvažnija lekcija iz ove prispodobe o vinogradu.

Kao što vidite, ova Isusova prispodoba može se iščitati i bez alegorija i suvišnih spekulacija o nebeskoj i zemaljskoj ekonomiji te bez onog previše pojednostavljenog razrješenja sukoba između radnika prvog i radnika posljednjeg časa.