Au Hasard Balthazar: The unexpected virtue of an ass

Film Roberta Bressona iz 1966. pred gledatelja stavlja magarca po imenu Balthazar.  Što nas o čovjeku može naučiti jedan magarac? Može li život jednog magarca reći nešto o životu čovjeka i njegovog svijeta?

Film Au Hasard Balthazar sedmi je naslov u filmografiji francuskog redatelja, tzv. sveca zaštitnika kinematografije, Roberta Bressona i kronološki slijedi neposredno nakon njegovog ciklusa filmova tamnice (Journal d’un curé de campagne, Un condamné à mort s’est échappé ou Le vent souffle où il veut, Pickpocket i Procès de Jeanne d’Arc). Iako u mnogim aspektima i Balthazar zadržava obilježja prethodnih filmova Bressonove zrele faze, on predstavlja ujedno i novi korak u redateljevoj umjetnosti i prvi film svojevrsnog izlaska iz tamnice. Taj izlazak gledatelj ne može doživjeti kao olakšanje pri iskustvu gledanja nego se ono više odnosi na proširenje okruženja u kojima se odvija radnja filma. Au Hasard Balthazar jest prvi od dva filma koje se promatra kao cjelinu poput ciklusa tamnice dok je drugi Mouchette. Standardne značajke Bressonovih filmova poput neekspresivne glume, subverzije klasičnog razvoja radnje, hladne atmosfere i sterilnih kadrova ostaju prisutne i u ovom djelu, uz neke iznimke koje su svjesne i značajne.

Na početku filma Balthazara susrećemo kao mladunče koje biva odvojeno od majke i pridruženo jednoj obitelji tj. njihovoj djeci. U prvih nekoliko minuta gledatelji koji su se susreli s Bressonovim prethodnim gore spomenutim ciklusom filmova tamnice mogu uočiti jednu iznimku: lica djece su naime ekspresivna. Ova iznimka stvara jasnu distinkciju između svijeta djece i odraslih. Djeca magarca krste i tim činom simbolično počinje njegova kalvarija.

U nastavku filma magarac Balthazar biva odvojen od djece i upregnut u teške poslove kakvi i priliče jednom magarcu. Zanimljivo je primijetiti da Bresson u filmu krši još jedno pravilo vlastite dotadašnje kinematografije koristeći close-up kadrove. Ključno je zapaziti da su ti kadrovi rezervirani za Balthazara kako bi s jedne strane naglasili težinu njegove svakodnevice, fokusirajući primjerice kola koja su na njega upregnuta te kako bi s druge strane eventualno izazvali u gledatelju empatiju za magarčeve muke. Magarca, naravno, nije bilo potrebno uvježbavati za neekspresivnu glumu, ali, i kao takva, njegova pojava izaziva suosjećanje.

Balthazara na njegovu putu donekle prati djevojka Marie koja je, za razliku od druge djece s početka filma, ostala na selu i jedno vrijeme je predstavljala jedinu osobu koja je prema Balthazaru pokazivala suosjećanje. Ona u filmu predstavlja tragičan lik iako se iz prikazanih scena njena tragičnost tek može naslutiti, budući da Bresson i tu razbija očekivane sljedove razvijanja radnje i nikada ne nudi pojašnjenja.

Na ovom mjestu nećemo ići dalje u opisivanje filma i njegove radnje, tek ćemo izdvojiti neke simbolične trenutke koji nam osvjetljavaju vrijednost života jednog magarca.

Kroz svoje filmove Bresson redovito provlači katoličku ikonografiju koja mu služi za izricanje dubljih duhovnih aluzija njegovih djela. Unatoč tome, njegovi filmovi po sebi nisu religijski niti imaju nekakvu konfesionalnu poruku. Takav  nije čak ni film posvećen suđenju Ivane Orleanske.

Balthazarov život od njegovog krštenja pa do smrti predstavlja kontrast životima ljudskih likova koji ga okružuju. Dok su oni progonjeni svojim strastima, među kojima se može prepoznati svih sedam smrtnih grijeha, Balthazar svoje vrijeme (na ekranu) provodi u poniznom prihvaćanju tereta koje mu život stavlja na leđa. I dok su svi drugi žrtve zbog vlastitih postupaka, jedino on ispašta sasvim nedužan. Magarčevo okruženje pada pod teretom oholosti i zavisti (Mariin otac), škrtosti (Trgovac), bludnosti (Maria), srditosti (Mlinar) i lijenosti (Gérard), neumjerenosti (Arnold), Balthazar stvarno ispašta usred tog ludila. Au Hasard Balthazar je prepun ovakvih slika, ali ovdje nije potrebno daljnje nabrajanje.

Upravo po svojoj patnji Balthazar prerasta u simbol te otkriva i ovaj film kao film transcendentalnog stila, kako to naziva Paul Schrader. Ogoljen od sentimentalnosti, zahvaljujući izboru magarca za središnjeg lika, ovaj Bressonov rad posreduje istinsko duhovno iskustvo. Ono je ujedno dublje i više od pukog emocionalnog iskustva, ne isključujući emocije, te smjera promjeni pogleda na stvarnost u svakog gledatelja. Magarac služi kao izvrstan simbol međuljudskih odnosa utemeljenih na izrabljivanju i nepravdi. On ujedno pokazuje i naš odnos prema cjelokupnoj stvarnosti oko nas i naše pretenzije da ju nasilno podložimo sebi u želji da ovladamo svijetom.

Bressonov Balthazar je meditacija nad ljudskom situacijom i ljudskom otuđenošću od svijeta. Onoliko koliko nam je dalek jedan magarac toliko smo udaljeni i od samih sebe. Au Hasard Balthazar jest jedan u nizu pokušaja Roberta Bressona da učini umjetnost potresnijom na razini koja nadilazi i emocionalnu i racionalnu. Ishod takvog nutarnjeg potresa gotovo sigurno jest smrt. Poput Balthazara koji netom prije smrti predvodi tijelovsku procesiju, onaj tko prihvati sudbinu magarca korača prema svome kraju. Taj kraj ne mora biti doslovan, on može biti smrt ega po uzoru na magarca koji ne traži svoje, nego podnosi dano…

Drugi sloj meditacije odnosi se na ljudsko društvo. Gurnemo li u pozadinu mogućnost gledanja Balthazara kao svetog magarca, slika postaje kudikamo pesimističnija. Tada kao središnje iskustvo filma možemo doživjeti apsurdnost društva koje tako okrutno tretira najslabije članove. Tako promatrano, iskustvo gledanje ovog Bressonovog djela postaje slično laganom stezanju omče oko vrata gledatelja koji osjeća istinsku nelagodnost u kulturi. Sama Balthazarova smrt se tada pretvara u sasvim apsurdan i nepotreban događaj koji gubi svaki transcendentni smisao i biva prigušen krik zbog nepravde bešćutnog društva.

Na kraju filma Bresson prikazuje Balthazara koji umire okružen stadom ovaca osuđenih na smrti da bi u posljednjem kadru ostao samo on, dok lagano blijedi zvuk Schubertove sonate No.20 u A duru, II. Andantino (D. 959) i zvona stada…