Balvanizacija svetaca

Esej teologa Branka Sekulića o fenomenu tzv. balvanizacije svetaca u domaćem kontekstu.

Propadanje evanđeoskog standarda koji se po etnonacionalističkim kriterijima odvija unutar hrvatskog katoličkog i srpskog pravoslavnog korpusa, teško se više može, ako se ikada i moglo, nazvati ekscesom ili iznimkom, s obzirom na to da dotične crkvene strukture, te njihovi proponenti, u većoj ili manjoj mjeri, desetljećima ustraju na uspostavi zemaljskog kraljevstva koje u svojim ultimativnim granicama teži biti ostvareno kao etnički homogena država, iz čijeg se središta uzdiže religijska simbolika prožeta nacionalnim motivima, predstavljajući taj konstrukt središnjom osi oko koje čitav život te zajednica orbitira. Ovo svođenje kršćanske univerzalnosti na lokalnu, etnonacionalno-konfesionalnu partikularnost, u kontekstu o kojem je ovdje riječ, može biti razumljeno kao palankizacija Kristova navještaja, jer se čitava njegova dimenzija interpretira u plemenskim, dakle strogo kontroliranim i hermetičnim socioreligijskim okvirima, ukazujući se najzad kampanilizmom, što će reći, agendom izrazite privrženosti krugu vlastitih istomišljenika, sabijenih u jednoumlje i skučenost životnih pogleda, koji drže kako je jedini svijet koji doista postoji, onaj koji se vidi s vrha kampanela (tal. campanile – zvonik), smještenog u centru njihovih ovosvjetovnih kretanja. Doduše, u slučaju hrvatske katoličke i srpske pravoslavne zajednice, kampanilizam je, palankizacije poradi, umjesto u vidu kampanela lakše vizualizirati u formi balvana, koji je, prošavši kroz proces obrade postupkom blagosiljanja manipulacije povijesnim činjenicama, odnosno, drugim riječima, postupkom sakralizacije etnonacionalnih mitova, poprimio obličje svojevrsnog totema unutar spomenutih zajednica. To se kod prvonavedenih, prije svega, uočava na rezbarijama jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, događaja Bleiburga, te osobe Alojzija Stepinca postavljene na sam vrh tog komada drveta, a kod potonjih, prije svega, na rezbarijama Kosovskog mita, događaja Jasenovca, te osobi Nikolaja Velimirovića kao krune tog artefakta, dok se između ovih spomenutih stavki, dodatno ocrtavaju određena zbivanja i s tim zbivanjima povezani usudi pojedinaca, čija je osnovna namjena jačati duh etnonacionalno-religijski definiranog zajedništva, primarno zasnovanog na onome što se ukazuje kao ranološki koncept i zlopamtilačka ideologija.

Tu ujedno počiva i ključna razlika između totema i balvana, odnosno, u kvalitativnom smislu govoreći, afirmativnog i negativnog znamena oko kojeg se okuplja određena društvena skupina. Naime, uloga totema u životu jedne zajednice plemenskih karakteristika, sastoji se u tome što je trupac, prošavši kroz svojevrsnu transfiguraciju, transcendentirao svoju florističnu bit, te, uopćeno rečeno, iz običnog drveta postao „obiteljskim stablom“ od egzistencijalna značaja za identitet dotičnog kolektiva. Estetski se to pak manifestira kroz mitološke prikaze stanovitih osoba i događaja, pomiješanih sa stvarnim iskustvom ljudi koje se drži vlastitim precima, što izravno upućuje na neprikosnovenu i iskonsku, odnosno, rodovsku i krvnu povezanost među članovima grupe o kojoj je riječ. Prikaz i uvlačenje u ovaj kulturni obrazac odvija se na afirmativnim osnovama, jer je osnovni cilj obrazovati „srodnike“ kroz jačanje samosvojnog identitetskog iskaza, bez izražene potrebe postavljanja istog nasuprot, odnosno usmjeravanja protiv nekog drugog sličnog svjetonazorskog konstrukta. S druge strane pak uloga balvana se sastoji upravo od takvih namjera, s obzirom na to da je njegova bazična primjena biti preprekom na putu širih društvenih interakcija, što znači da je on strogo podređen negativnom profiliranju zajedništva, bivajući u potpunosti uperen protiv drugoga. Balvan, dakle, i dalje sadržava osnovnu namjenu totema, tj. isticanja iskonske, rodovske i krvne podudarnosti među članovima, koju također dočarava kroz mitologizirane prikaze stanovitih osoba i događaja, pomiješanih sa stvarnim iskustvom ljudi koje se drži vlastitim precima, ali ono više nije tek znamen koji, uvjetno rečeno, ojačava duh vlastitosti „iznutra“, već se primarno oslanja na ideju eliminacije „izvanjskih“ faktora koji remete idilu tog iskonstruiranog identitetskog iskaza, što se odnosi na sve one koji se ne nalaze na ideološkoj liniji utjelovljenoj u njegovu duhu – bilo da se radi o „izdajnicima“ ili „agresorima“, tj. vanjskim ili unutarnjim neprijateljima.

Koncept ranologije i ideologija zlopamćenje pak, kao, uvjetno rečeno, specifična vještina rezbarenja trupca, bivaju u tom kontekstu od iznimna rukotvorna značaja, jer se, s jedne strane, preko pamćenja zla kao postupka manipulacije povijesnim sjećanjem koji uz sebe veže religijsko opravdanje istog, zadobiva ideološki koktel vrlo praktičan u postizanju određenih političkih ciljeva, dok se, s druge strane, preko ranologije kao duševnog stanja putem kojeg se na bazi proživljene traume i suosjećanja drugih ljudi, uvjetuje način komunikacije s okolinom, te zadobiva mogućnost dirigiranja tuđim osjećajima, kao vrsnim sredstvom kontroliranja stanovitih društvenih situacija. Spoj ovih dviju stavki postaje svojevrsnim koordinatnim sustavom reljefnog prikazivanja ljudi, stvari i događaja na plohama drveta, na način da su u prvom planu istaknuti oni koji nisu na istoj ideološkoj ravni kao i izdubljene linije balvana i koje se zbog toga drži smrtnim neprijateljima, a u drugom planu oni koji vjerno slijede pravac blanje i koje se zbog toga drži ultimativnim žrtvama. Preneseno na slučaj hrvatskog katoličanstva i srpskog pravoslavlja zasnovanog na uskoj etnonacionalističkoj koncepciji i njoj pripadajućoj reduciranoj religijskoj misli, ranologija i zlopamćenje dolaze u punini do izražaja i to na način da su ova dva etniteta iskazana u formi istesana drveta, antagonistički postavljeni jedno naspram drugoga, što hoće reći, iz perspektive prvih, srpsko pravoslavlje se podrazumijeva kao okvir unutar kojeg je stasao duh agresora usmjeren ka zatiranju svih potencijala na kojima hrvatsko-katoličko biće počiva, dok je iz srpske pravoslavne perspektive, situacija, naravno, obratna. To pak ide toliko daleko da se cjelokupna historiografija vlastitog naroda tumači prema tim parametrima i to na način da hrvatsko-katolička strana inficirana ovim vidom svjetonazora govori o srbočetničko-komunističkim zavojevačima bizantskog, odnosno pravoslavnog spiritualnog nazora odana cilju zatiranja Hrvata katolika, dok srpsko-pravoslavna strana govori o hrvatsko-partizanskim zločincima inspiriranima ustaško-vatikanskom agendom, a samim time i predanima zadatku likvidacije Srba pravoslavaca. Tu se dimenzija odnosa ultimativne žrtve i smrtnog neprijatelja maksimizira do te mjere da proces dekoriranja balvana ulazi u krajnju fazu zaoštravanja svojih parametara, tj. pretvaranja završetka balvana u šiljak uperen prema srcu onog drugog etnonacionalno-religijskog korpusa, s obzirom da se njegova egzistencija doživljava kao demonska, vampirska, kao ona koja se hrani isključivo njima, tj. krvlju svojih ultimativnih žrtava.

Stoga, reintepretirajući, iskrivljujući i mistificirajući u tom smislu povijesne datosti sukoba između hrvatskog i srpskog etnonacionalizma u sklopu kojeg se nazire i konflikt samih religijskih institucija hrvatske katoličke, odnosno srpske pravoslavne provenijencije, činjenično stanje se obavija „spiritizmom“ karakterističnim za generiranje etnonacionalnih mitova, u kojima najzad, sudbine skupina ili pojedinaca na kojima se isti zasnivaju, postaju irelevantne u odnosu na ideološku agendu koja se preko njihovih usuda propagira. To je ujedno i razlog zašto ovakve etnonacionalističko-religijske konstrukte obuzete zlopamtilačkom i ranološkom opsesijom, ne može, primjerice, nikad zadovoljiti niti jedna relevantna brojka stradalih u masovnim odmazdama, kao što je to ovdje slučaj sa stradalima u okviru jasenovačkog i blajburškog događaja, jer je potreba spomenutih konstrukata za samoviktimizacijom i prokazivanjem drugoga, naprosto neutaživa. Pri tome se, taj dojam o dramatičnosti vlastitog bivanja nastoji dodatno pojačati inzistiranjem na drevnosti i važnosti postojanja tog istog identiteta na prostorima na kojima se trenutno nalaze, što se u ovom specifičnom slučaju ističe preko jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i kosovskog vojevanja, čija je primarna svrha fundirati temelje hrvatskog, odnosno srpskog etnonacionalno-religijskog entiteta na prostore bivše Jugoslavije, praktički, „od pamtivijeka“, a potom, za sekundarni cilj ima što drastičnijim prikazati borbu za vlastiti opstanak unatoč višestoljetnim neprijateljstvima koja su neprestano nadirala iz raznih pravaca, ali ponajprije, kako je i navedeno, za hrvatsko katoličanstvo iz onog srpsko-pravoslavnog, a za srpsko pravoslavlje iz onog hrvatsko-katoličkog.

Kardinal Stepinac i episkop Velimirović pak u tom svemu služe kao vrhunac etnonacionalno-mitološke antropomorfizacije ranološko-zlopmatilačkog konstrukta kako bi bol koja je namijenjena da bude „svenarodna“ imala svoje živo lice s kojim se taj isti „narod“ svakodnevno i u svakoj prilici može poistovjećivati. To je ujedno i razlog zašto su ove dvije osobe, u obličju svetaca i postavljene na sam vrh balvana u čijem se podnožju život dotičnih identiteta i odvija. Istinabog, beatificirani Stepinac, za razliku od Velimirovića nije kanoniziran, no u crkvenoj praksi ova diferencijacija je načelno ceremonijalnog karaktera, s obzirom da i beatificirani i kanonizirani dijele ista obilježja – mole im se za zagovor, utječu se u njih, časte ih, drže ih za zaštitnike, po njima nazivaju sakralne objekte, ugrađuju njihove relikvije u oltar i sl. – dok je ona jedina, recimo to, „tehnička“ razlikovnost u tome što se beatificirani časti na razini neke lokalne crkve, a kanonizirane na razini univerzalne. Međutim, treba li uopće i napominjati kako se ovdje najmanje radi o religijskim pitanjima, jer ne samo da je i usud ove dvojice prelata, kao i usud onih pogubljenih na stratištima jasenovačkog i blajburškog događaja bitan isključivo kao podloga na kojoj se može vršiti kvalitetna ideološka manipulacija, već je i samo pokušavanje određenih hrvatsko-katoličkih i srpsko-pravoslavnih struktura, prikazati stradanje svoje zajednice kao posljedice in odium fidei, dakle, mržnje prema vjeri, krajnje upitan, s obzirom da je obračun s mnogim ljudima koje spominju bio primarno etnonacionalističkog karaktera, a tek potom, ako i uopće, onog religijskog i konfesionalnog. U tom smislu, treba reći, razračunavanje komunističkog režima sa Stepincem i Velimirovićem je bio prioritetno obračun s ideologijom ustaškog, odnosno četničkog pokretom Dragoljuba Draže Mihailovića, s kojima se ovaj dvojac tada, a i danas uvelike poistovjećuje, a potom je bio i osveta za neprihvaćanje i otpor ideološkom kursu kojeg je nova vlast zacrtala, što i jest pojedincima unutar njihovih religijskih zajednica dalo podstrek stvaranju teze o njihovoj žrtvi podnesenoj za račun vjere, kao stavke putem koje se u sklopu ovih etnonacionalno-religijskih konstrukata, može uspješno uvježbavati aspekt mučeništva.

No, upravo ovakav način politikantskog i nekritičkog postupanja, kako prema povijesnim zbivanjima, tako i tradiciji vlastite vjere, doveo je do razvoja onog što ovdje možemo nazvati balvanizacijom identiteta vlastitog kolektiva, jer što se jedna takva vrst „autobiografije zajednice“ dublje upisuju u koru trupca na koji se naslanja, to je samo upečatljivija površnost na kojoj ista počiva. Doduše, to je posve u skladu s takvom vrstom artefakta, koje u nemogućnosti zadobivanja šireg društvenog značaja, prema nalogu svojih tvoraca, ponajčešće biva bačeno pod noge sredine u kojoj obitava, pa na jednak način kako je ono obrušeno na putu međuetničkog suživota početkom devedesetih godina, tako se i danas ukazuje kao prepreka na putu ekumenskog dijaloga, onog istog puta, dakle, koji se u svojem krajnjem stadiju ukazuje još kao istina i život. Naime, tragedija ovih etnonacionalno-religijskih identiteta je u tome, što egzistencijalna, duhovna plitkost rezbarija sadržanih na balvanima, može biti uočljiva isključivo ako se na njih čovjek neprestano spotiče, što nas dovodi do toga da je esencija njihova postojanja sadržana u činjenici da bude remetilačka.

Jedno od takvih recentnijih doprinosa spoticanju na bivšim jugoslavenskim prostorima je i praksa srpskog pravoslavnog i hrvatskog katoličkog episkopata koji obuzeti procesom balvanizacije, započeli s aktivnošću nečega što se može doživjeti kao balvanolatrija, postupak štovanja ideološki profiliranog etnonacionalno-religijskog entiteta kroz osobe koji su od strane tih istih entiteta doživljeni mučenicima i svecima, što se u ovom konkretnom slučaju, osim na spomenuta „vrhovna božanstva“ Stepinca i Velimirovića, odnosi na mučenike prebilovačke, jasenovačke, prevlačke, novosadske, kragujevačke, livanjske, momišićke, prnjavorske, surduličke, pećke i dr., koje je Srpska pravoslavna crkva svojedobno kanonizirala, te na izgradnju Crkve Hrvatskih mučenika i formiranje Kalendara hrvatskih mučenika od strane Katoličke crkve u Hrvatskoj. Shodno tomu, još jednom na ovom mjestu nije zgorega napomenuti, kako se tu ne radi o bagateliziranju tragičnosti sudbina na koje se balvanizacija odnosi, već isključivo o nipodištavanju agende koja iza toga stoji, a koja se prije svega ogledava u spomenutoj balvanolatriji, što pak nije ništa drugo nego, figurativno rečeno, korištenje dotičnih nemilih sudbina kako bi ljudi putem njih došli ne bliže Bogu, već navedenim etnonacionalno-religijskim konstruktima, ne bliže oltaru, već izrezbarenim trupcima, u krajnjoj intenciji da se sav život zajednice sabije pod „sveto tlo“ koje omeđuje sjena visoko uzdignutih balvana, spremnih u svakom momentu biti oboreni za potrebe daljnjeg ideološkog širenja. Radi se, dakle, o tome, da se kompletan vjerski život, stavi u službu etnonacionalizma kojemu se potom, putem etnonacionalnih mitova, pripisuju religijska obilježja, čime se stvara dojam da svjetovna ideologija biva stavkom od sakrosanktnog značaja, što najzad dovodi do toga da se Isusov križ više ne drži središnjim simbolom vjeroispovijednog koncepta, već je to urešeni balvan u koji je Krist urezbaren tek kao izlika. U konačnici, to je i sukus onoga što u svojem radu nazivam fenomenom etnoreligijantstva.

Literatura

Jukić, Jakov. Lica i maske svetoga. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1997.
New Dictionary of the History of Ideas (Vol. 6). Edited by Maryanne Cline Horowitz. New York: Scribner, 2005.
Mojzes, Paul. Balkan Genocides. Lanham, MD: Rowman&Littlefield, 2011.
Myss, Caroline. Anatomy of the Spirit. New York, NY: Harmony, 1997.
Myss, Caroline. Why People Don’t Heal and How They Can. New York, NY: Harmony, 1997.
Perica, Vjekoslav. Balkanski idoli. Beograd: Biblioteka XX. vek, 2006.
Sekulić, Branko. Ethnoreligiosity in the Contemporary Societies of the Former Yugoslavia: The Veils of Christian Delusion. Lanham, MD: Lexington Books/Fortress Academic, 2022.