Belgijski biskup o reformama: “Rim bi trebao bolje slušati i manje kritizirati”

Belgijski biskup Johan Bonny u svom intervjuu za prijateljski katholisch.de objašnjava zašto flamanski biskupi blagoslivljaju homoseksualce te kako je moguće da Vatikan s tim nema problema.

Johan Bonny je biskup Antwerpena. Na Sinodalnom putu u Frankfurtu ostavio je snažan dojam svojim predavanjem o blagoslovima. Nakon Duhova dobio je počasni doktorat Sveučilišta u Bonnu za svoje “izvanredne zasluge” u obnovi katoličkog nauka o braku, obitelji i drugim životnim partnerstvima. U ovom intervjuu Bonny objašnjava zašto flamanski biskupi blagoslivljaju homoseksualce te kako to da Vatikan s tim nema problema. On iz Belgije promatra sukob na relaciji Rim – Njemačka.

K: U ožujku je Vaše predavanje na posljednjoj općoj skupštini Sinodalnog puta izazvalo veliku pozornost nakon što ste Crkvi u Njemačkoj objasnili zašto su flamanski biskupi mogli objaviti uputu o blagoslovima za homoseksualne parove, a da nije stigla nikakva pritužba iz Rima. Vi od 2015. zagovarate ovakve blagoslove. Ako bacimo oko na papir, Vi se time, kao biskup, načelno suprotstavljate volji Vatikana kojem zapravo dugujete poslušnost. S druge strane kažete da se ova tema mora drugačije tumačiti. Je li Vam savjest u konfliktu?

Bonny: “Nije, jer ovdje se radi o Papi. Nije svaki muškarac u Vatikanu papa. Ja sam o ovim temama osobno razgovarao s papom Franjom. Iz svojih razgovora znam kako izgleda moj odnos s Franjom; nas dvojica razgovaramo “cum petro et sub petro” („s Petrom i pod Petrom“, op.), odnosno zajedno s Papom i pod njegovim vodstvom. Ali nije cijeli Vatikan “cum petro et sub petro”. Čak i u Vatikanu imate različita mišljenja i stavove. Teološki fakulteti u Rimu također pripadaju Vatikanu i Katoličkoj crkvi u Rimu. Rim nije samo jedan dokument ili kardinal. Ne, Rim je također jedinstvo u različitosti.

Što se tiče poslušnosti Papi, nitko od nas ne želi biti neposlušan Papi. To je zadnje što bih želio. Zato sam i imao dva razgovora s Papom. Bili su to osobni razgovori i ne mislim javno navoditi što mi je on rekao, ali znam da ja i mi ne idemo protiv Pape. To je jako važno i za mene i za ostale biskupe u Flandriji.

K: Dakle, na taj ste način uspjeli osigurati da iz Rima ne stignu nikakvi prigovori za Vaš plan blagoslova homoseksualnih parova. Ako pogledate razvoj događanja u Njemačkoj, čini se da je ovdje prisutan nekakav stalni sukob s Vatikanom. Gdje je razlika? Što ste Vi napravili, a da mi ne možemo?

Bonny: Mi smo mala biskupska konferencija. Nas je osam dijecezanskih biskupa. To je manje nego u Njemačkoj. I po ovom pitanju smo među sobom potpuno suglasni. Govorimo jednim glasom. Kada govorimo o ovoj temi, onda između nas nema podjela ili različitih skupina. Upravo me Papa pitao u Rimu slažemo li se svi. I rekli smo da se slažemo. Naravno, mi uvijek sve raspravljamo zajednički i bude tu neslaganja, ali u najvažnijim točkama smo suglasni. Zato smo i htjeli napisati samo jedan tekst o ovom pitanju, a ne osam različitih.

Cijela ta dinamika i napetosti između Rima i Njemačke oko Sinodalnog puta… Kod nas toga nema. Naš kontekst nije problematičan i stresan i zato je nama lakše. Mi smo mala konferencija i slažemo se oko velikih pitanja. Moglo bi se čak reći da mi ne predstavljamo veliku prijetnju Rimu.

U Rimu se ne čita njemački, a još manje flamanski. Naš jezik je mali jezik. Ako malo bolje analizirate, vidjet ćete da njemačkih studenata teologije, profesora i biskupa ima na svim kontinentima pa čak i u Rimu. Njemački jezik je važniji i glasniji od flamanskog. Također mi se čini da se u Rimu bolje vidi što se događa u Njemačkoj. Vi i u Rimu imate raznih njemačkih biskupa i kardinala. Mi, Flamanci, to nemamo. Mi nemamo nikoga u Vatikanu. Mislim da nam i to zapravo olakšava neke stvari.

Ali volio bih naglasiti nešto što mi je važno i što bi nam moglo pomoći: ova napetost između Njemačke i Rima ne pomaže nikome. I u Rimu bi nekako trebali bolje slušati i ne biti toliko kritični. To nikome ne pomaže. U ovoj raspravi je mnogo predrasuda i osobnih povreda. Ovdje je na djelu mješavina osobnih iskustava i osobnih rana s teološkim pitanjima i teološkom raznolikošću.

K: Je li možda korijen sukoba leži i u različitim mentalitetima? Nijemci uvijek žele da sve bude 100% korektno i da sve imaju crno na bijelo. Budući da ste i sami radili u Kuriji jedanaest godina, Vi poznajete obje strane.

Bonny: Svakako. To sam i rekao njemačkim biskupima u svom pozdravnom govoru na jesenskoj skupštini u Fuldi. Rim je u svim svojim sferama formiran u duhu latinskog jezika dok je Njemačka pak protogermanski nastrojena, slično kao što smo i mi u Flandriji germanski. To je velika razlika. Kada, recimo, nešto pitaš one u Rimu, oni će vam reći: “Možeš to napraviti, ali nemoj glasno o tome govoriti.” S druge strane, kod nas se ono što govorimo i ono što činimo trebamo što više podudarati.

Na Jugu nije tako. Na Jugu je bitna “bella figura”. Kod nas nije. Kod nas “bella figura” ne pomaže. Kod nas sve treba biti točno i ispravno. Važnije nam je ono što je ispravno od onoga što je lijepo. Ne mora nešto biti lijepo, ali mora biti točno i ispravno. Kod nas primjerice jedan vrhunski profesor može održati predavanje u trapericama. Ali u Italiji ne. On prije svega treba dobro izgledati. Tek onda može govoriti.

To su različiti mentaliteti. Ova njemačka temeljitost s mnogo fusnota nije u duhu latinskog jezika. No, obje strane su važne. I jedna i druga strana imaju ono nešto i potrebno je da zajedno pronađu srednji put. I u ranijim stoljećima uvijek je dolazilo do napetosti koje u biti nisu bile teološke nego kulturološke.

Cijela reformacija šesnaestog stoljeća bila je u svojoj osnovi kulturološki, a ne teološki problem. Kasnije je to postao teološki problem, ali sve je započelo zbog kulturoloških razloga. Pitanja koja je Luther na početku postavljao bila su u skladu s germanskim mentalitetom. Ali tada se pokušalo pronaći latinsko rješenje za njegov germanski problem i to, kao što sad znamo, nije uspjelo. Baš kao što sada ne možemo pronaći germansko rješenje za latinska pitanja. No, obje strane bi se trebale naći negdje u Crkvi – za dobrobit cijele Crkve.

K: Vratimo se na Sinodalnu skupštinu i na Vaše predavanje. Ima onih koji su rekli da je upravo Vaše predavanje dovelo do toga da je većina glasovala za blagoslov homoseksualnih parova, jer su mnogi na plenarnoj sjednici vidjeli da je Vama u Flandriji pošlo za rukom taj koncept primijeniti u praksi. Mislite li da je dobro što je Njemačka poslušala Vaš glas? S jedne strane šalje se jako bitan signal dok se s druge strane ulazi još dublji sukob s Rimom.

Bonny: Ne znam je li moja riječ utjecala na glasovanje. Ne mogu znati što ljudi misle i osjećaju. Puno ljudi mi je kasnije zahvalilo. No, nešto se sigurno mora učiniti. Znaju i ljudi u Rimu da ovako ne može ostati. Ako želimo biti misionarska Crkva koja ovdje na Zapadu na jedan novi način nastoji donijeti Isusovu radosnu vijest u prvi plan, onda bismo trebali tražiti i rješenja za homoseksualce i sve ostale koji nam možda na prvu ne odgovaraju.

Ovo primjerice u Africi još uvijek nije tema. Ni u Aziji. Ali će sigurno i tamo doći. Potrebno je stoga na ova pitanja pronaći odgovore koji će biti utemeljeni i znanstveno i biblijski. Naši odgovori moraju biti u skladu i s moralnom teologijom i pastoralnim promišljanjima.

To je i Papi jasno. On mora biti pastir ili otac svima. To nam je svima jasno. I on ne mora na svako pitanje reći „da“ ili „ne“. Papa nije tu da kao u srednjem vijeku na svako pitanje ima odgovor, nego da bude dobar pastir i dobar otac koji će zajednicu držati na okupu. To je služba jedinstva u Crkvi, jedinstva u različitosti. On je onaj koji bi trebao držati obitelj na okupu.

U jednoj obitelji, kao što znamo, možemo imati i roditelje i bake i djedove i djecu i unuke. Potrebno je stvoriti zajedništvo među njima. Naravno da ne možete na sva pitanja odgovoriti s “da” ili “ne”. No, možete zajedničku kuću, stol i kuhinju tako osmisliti da se tu svi osjećaju dobrodošlo i da u tom domu mogu jedni s drugima razgovarati. To je služba jedinstva.

Papa bez različitosti u Crkvi nema svrhu, ali ni poslanje. Koji je onda smisao svega, ako nema raznolikosti? Njegova veličina je u tome što može stvoriti zajednicu pa čak i sam biti mjesto, na kojem se sve različitosti mogu susresti i živjeti zajedno. I biskupi su zaduženi za stvaranje i čuvanje raznolikosti. Ne samo da moramo čuvati jedinstvo; mi također moramo stvarati raznolikost i tu raznolikost donositi u Rim, u kuću zajedničkog Oca.

K: Mi smo također i kao svjetska Crkva u globalnom Sinodalnom procesu. Prvi veliki sastanak bit će održan u listopadu u Rimu. S kakvim očekivanjima gledate na to?

Bonny: S nadom. Nadam se da se sve što je izrečeno ovdje, može izreći i tamo. Imam i nekoliko pitanja vezanih za daljnji razvoj. Zanima me kako ojačati nadležnosti biskupa. Jer, sve što je od biskupa i zajednica došlo u Rim kao poticaj za razmišljanje, ponovno će se vratiti u zajednice. Bit će potrebno da biskupi sa svojim zajednicama pronađu najbolja rješenja. Sve bi trebalo završiti tamo gdje je i počelo.

Renardo Schlegelmilch / katholisch.de

S njemačkog preveo DM.