Bez kamena u ruci

Postoje prizori u evanđelju koji djeluju kao tišina prije oluje.

Današnji odlomak započinje upravo tako – spokojno: Isus se spušta s Maslinske gore, ulazi u Hram, sjeda i poučava narod, i to bez kamena u ruci. Sve djeluje gotovo liturgijski.

No mir ne traje dugo. Slijedi nagli rez, dramaturški precizan kao da ga je režirao Bergman: prekid, buka, optužba. U prostor učenja, u svetost riječi, upadaju pismoznanci i farizeji, vukući za sobom ženu „zatečenu u preljubu“. Postavljaju je pred Isusa. U sredinu. Na pozornicu.

Namješteni proces protiv jedne žene

Pedagoška teorija tvrdi da smetnje imaju prednost. Ova smetnja, međutim, nije samo pedagoška, već egzekucijska: nije riječ o potrebi za odgovorom, nego o planu za diskreditaciju. Riječ je o namještenoj optužnici u kojoj je žena tek pijun – bez glasa, bez imena, bez muškarca.

Prizor je to koji podsjeća na sudnice stvarnog i medijskog svijeta: publika je već nahranjena, a pravda je proceduralni ukras.

Zakon kao batina, ne kao zaštita

Zakon, ako ga se već zaziva, traži da oboje – i muškarac i žena – budu izvedeni na sud. Da postoje svjedoci. Da se pravda odmjerava istinom, a ne strahom i političkom kalkulacijom.

No ovdje nije riječ o Zakonu, nego o njegovoj karikaturi. O instrumentu moći. O teokratskoj verziji cancel kulture, u kojoj je grijeh dovoljan tek kao povod, a ne i kao predmet stvarne analize.

Priča o dvostrukim kriterijima

Ovakve dvostruke kriterije nisam upoznao samo u evanđelju. Slučaj moje pokojne majke još uvijek nosim kao studiju nepisanog zakonika društvene moralnosti.

Kada je moj otac napustio obitelj, nitko nije doveo u pitanje njegov postupak. Štoviše, dominantno pitanje u široj obitelji – osobito s njegove strane – bilo je: što je ona učinila da ga je natjerala na odlazak?

Kad se kasnije ponovno udala, mnogi joj to nikada nisu oprostili. Njeni su se izbori promatrali pod povećalom, dok se njegovi – iako destruktivni – nikada nisu tematizirali. Taj obrazac nije anegdotalan. On je strukturalan. I čini mi se da ga najčešće reproduciraju upravo oni koji najviše zazivaju red, čistoću i pravdu. Zato sam i skeptičan prema takvima.

Slične nepravedne stavove prema ženama susretao sam i kasnije, često i od žena samih, koje znaju biti još brutalnije i nemilosrdnije prema svima onima koje odskaču od uvriježenih normi ponašanja – pa čak i razmišljanja. Mehanizam je uvijek isti: tko se ne uklapa, mora biti označen, izoliran, prozvan. Pritom je odskakanje ponekad dovoljno i samo u pogledu, u šutnji, u neispunjenom očekivanju.

Pogled koji ne osuđuje

Isus poznaje takav mentalitet. On odbija sudjelovati u igri u kojoj je grijeh sredstvo poniženja, a ne poziv na obraćenje. Njegove riječi ruše njihov cijeli koncept: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“

Ono što slijedi nije teologija nego tišina. Raspad toksičnog sustava. Tužitelji se povlače, jedan po jedan. Stariji prvi – možda zato što imaju više uvida u vlastite padove, a možda zato što znaju da nema sigurnog zaklona pred ogledalom istine.

„Zar te nitko nije osudio?“ – pita Isus kad ostane sam s njom.
„Nitko, Gospodine.“
„Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više ne griješi.“

To je vrhunac evanđeoske scene, ali i njezin tiho eksplozivni potencijal. Jer što bi se dogodilo kad bismo doista povjerovali da nas nitko ne promatra s podignutim prstom? Koliko bismo slobodnije živjeli kad bismo znali da iznad nas ne visi vječna lista grijeha, da ljubav nije uvjetovana našim uspjehom, čistoćom ili tzv. ispravnim načinom življenja?

Nažalost, stvarnost u kojoj odrastamo često je oblikovana prijetnjama, ucjenama, uvjetovanjima, povlačenjem ljubavi kao kaznenom mjerom. To se u nas usađuje još u djetinjstvu, u onim rečenicama koje zvuče bezazleno, ali ostaju urezane u podsvijest: „Ako to napraviš, nitko te neće voljeti.“ U odrasloj dobi više nas ne osuđuju drugi – to preuzimamo, nažalost, mi sami. Tihi unutarnji tužitelj uvijek je spreman: „Nisi dovoljno dobar. Nisi vrijedan.“ I nitko ne zna biti tako nemilosrdan prema sebi kao onaj koji je uvjeren da mora zaslužiti nečiju ljubav.

Psihologija to zove uvjetovanjem, religija bi mogla to zvati manipulacijom, a evanđelje – jednostavno nepravdom.

Ti nisi svoja pogreška. I ne moraš zaslužiti ljubav.

Stoga Isusova rečenica „Ni ja te ne osuđujem“ nije sentimentalna gesta, nego egzistencijalni poziv na oslobođenje. Ona razbija krug srama, vraća dostojanstvo i oslobađa nas od uloge vječnog optuženika. Ne briše grijeh, ali raskida s ideologijom prezira. Daje ti mogućnost da počneš ispočetka – i da znaš: nisi svoja pogreška.

Dva evanđeoska pravila

Zato nam današnji tekst nudi dvije jednostavne, a ozbiljne smjernice:

Ne osuđuj sebe. Ti nisi tvoja pogreška.

Ne osuđuj drugoga. Ne zaključavaj čovjeka u njegovu pogrešku. Nitko nije zbroj svojih slabosti. Nitko nije svediv na svoj najgori trenutak. Svatko od nas je više od svog pada. Više od pogrešnog izbora. Više od trenutka slabosti.

Ako bismo mogli ući u Veliki tjedan bez kamena u ruci i bez prijetnje u srcu, možda bismo shvatili da je Uskrs(nuće) – prije svega – povratak dostojanstvu. Onom koje nam nije dano jer smo bili dobri, nego zato što smo doista voljeni.