Bi li došlo do Reformacije da nije bilo Luthera?

Njegov kip stoji ispred crkava, njegovo ime pronalazimo u crkvenim pjesmaricama, a četiri savezne države u Njemačkoj čak slave poseban blagdan u čast najpoznatijeg njemačkog reformatora. Portal katholisch.de postavlja povodom Dana reformacije intrigantno pitanje: bi li se Crkva podijelila i bez Martina Luthera?

Tužno sjećanje na crkveni raskol ili slavlje oslobođenja? Katolici 31. listopada većinom ne obilježavaju ništa, dok je ovaj datum za protestante poseban. Prije točno 507 godina, Martin Luther navodno je na vrata crkve u Wittenbergu pribio svojih 95 teza. Iako je danas sve manje povjesničara sklono vjerovati u tu legendu, ovo se smatra početkom reformacije koju je pokrenuo njemački redovnik i teolog. Ipak, katholisch.de bavi se jednim zanimljivijim pitanjem: bi li Reformacija uopće nastala i bez Luthera?

Kasni srednji vijek obilježen je reformskim težnjama unutar Crkve i izvan nje. Jedan od pokretača ovih težnji bio je i novi intelektualni pravac humanizma. Nakon osvajanja Carigrada 1453. godine, mnogi su učenjaci pobjegli na Zapad, donoseći brojne grčke spise u Italiju. Time se humanizam, pravac koji se okreće antičkom naslijeđu i odbacuje “mračno srednjovjekovlje”, sve više razvijao. Suvremeni znanstvenici nisu složni oko toga je li humanizam predstavljao radikalan prekid ili samo kontinuitet razvoja srednjovjekovnih ideja.

Humanizam i Erazmo Roterdamski

„Mnogo toga ukazuje na to da je oko 1500. godine, dijelom i zahvaljujući humanizmu, vladalo raspoloženje za reformu unutar crkve“, kaže Matthias Pohlig, profesor europske povijesti ranog novog vijeka na Sveučilištu Humboldt u Berlinu. Jedna od njegovih specijalnosti je kontrafaktualna historiografija, odnosno istraživanje u stilu „Što bi bilo kad bi…“.

Klima reformi unutar Crkve posebno je obilježena najistaknutijim predstavnikom humanizma iz Lutherova doba: Erazmom Roterdamskim. „Za mnoge ljude sklone reformama, uključujući Lutherove sljedbenike, Erazmo je bio religiozna ikona,“ ističe Pohlig. Taj nizozemski polihistor imao je važnu ulogu u razvoju reformacijskih ideja, postavljajući Bibliju u središte vjerskog života i zagovarajući praktičan oblik pobožnosti. U mnogim kontroverznim raspravama zastupao je specifičan stav, sažet ovako: „Svi ti teološki specijalizirani problemi ionako nikome nisu jasni. Bitna je nasljedovanje Krista, a ne teološka rasprava o slobodnoj volji.“

Erazmo je često apelirao na Lutherev umjerenost i zagovarao unutarnju reformu Crkve. U svom djelu “De libero arbitrio” (O slobodnoj volji) ne samo da je branio crkveno stajalište o slobodnoj volji, nego se jasno distancirao od reformacije i odbacio odvajanje od papinstva. Luther je to doživio kao izdaju. Međutim, “De libero arbitrio” izražava razumijevanje za kritiku korupcije u svećeništvu, licemjerje u crkvi i praksu prodaje oprosta.

Teološka atmosfera

Uz “ikonu” Erazma, koji je bio u stalnom kontaktu sa svojim bivšim učiteljem i tadašnjim papom Hadrijanom VI., humanizam je kao crkveni reformistički pokret imao značajne pristaše unutar crkvene hijerarhije.

Pitanje ostaje – bi li putem Erazma ili drugih teologa bila moguća unutarnja reforma bez Luthera ili drugog reformatora? „Ne nužno“, objašnjava Pohlig. Katoličanstvo prije Tridentskog sabora bilo je „iznimno raznoliko“ i nije bilo samo pod utjecajem humanizma. „Postojale su teološke skupine s hijerarhijskim tendencijama koje su podržavale papu, kao i snažan laikani pokret.“

Politička situacija

Teško je odvojiti crkvene reforme od šire društvene situacije toga vremena. Godine 1531. engleski kralj Henrik VIII. političkim je potezom utemeljio Anglikansku crkvu i odvojio je od papinskog utjecaja. No, idealni uvjeti za stvarnu reformaciju postojali su u Svetom Rimskom Carstvu.

Car Karlo V., bivši učenik tadašnjeg pape Hadrijana VI., bio je duboko pobožan. Nakon Lutherove ekskomunikacije 1521. godine, moglo se očekivati da će car proglasiti „carsku kaznu“, čime bi Luter izgubio sva prava. Međutim, zbog ratova protiv Francuske i Osmanskog Carstva, car nije bio prisutan u svom carstvu i odluka je odgađana.

Medijski kontekst

Jedna tehnološka inovacija također je bila ključna za uspjeh Reformacije: tiskarski stroj s pomičnim slovima. Pohlig vidi tiskarstvo kao ključni moment Lutherovog uspjeha. Lutherovo spisateljsko umijeće izdvojilo ga je među teolozima. Iako Lutherove ideje same po sebi nisu bile jedinstvene, njegov je talent za komunikaciju bio ključan.

Matthias Pohlig to sažima: „Često se smatra da je 99 posto onoga što je Luther rekao već bilo rečeno prije njega. Unatoč vlastitim postignućima, Lutherova osobnost trebala je medijsku pozornost, politički kontekst i teološku atmosferu da bi reformacija uspjela.“

U drugim dijelovima Europe također je postojala potreba za promjenom: „Bilo je još mnogih ljudi izvan Njemačke koji su težili religijskoj obnovi,“ objašnjava Pohlig. Bez Luthera, možda bi Huldrych Zwingli u Zürichu proveo neku vrstu crkvene reformacije. Sigurno je da je Lutherova kritika već tada postala tema rasprava među papinim bliskim suradnicima, poput Erazma.

Tridentski sabor u konačnici potvrđuje mnoge od reformacijskih ideja, usvojivši i neke kritike iz reformacije u svoje dokumente, čime crkva prihvaća određene promjene koje su same po sebi bile legitimne.

Carina Adams / katholisch.de